Marketing
Meme...ili kako je Borgman proplakao od muke
Uhhh, ne mogu opisati svoj izraz lica i onu promjenu koja mi je izvila rubove usana. Do maloprije sam se zadovoljno smijuljio, dok je moja draga Cordelia pisala svoj «meme». A onda na kraju njenog «djela» otkrijem zašto Ona ima zadovoljan izraz lica mačke koja je upravo progutala kanarinca. Usosila me…Eto kako.
Daklem sada bi ja trebao nešto priznati. Da imam cijeli kvintal, to svi znaju, volim SF, i to se zna. Ljubitelj stripova, ni to nije nešto novo. Elektroničar, to sam napisao mnogo puta. Alternativac, to znaju svi koji čitaju postove. Znači nešto novo…
Volim slatkiše – sladoledi i kolači, moja omiljena tema. Pri tome preferiram suhe kolače bez mnogo krema, lisnate, štrudlice (sad mi sline cure, ali neka to bude i vama kazna što me čitate). Ponekad pomislim kako me stvarno jednostavno kupiti sa nekoliko «komadića» slatkoga, i Kockoglavi glavom i tijelom postane vaš poslušni rob i bez pogovora sluša ne komentirajući čak i one najdosadnije razgovore. Razlog, ugodno probavljanje (hrane a ne riječi).
Volim igrice (strategije) – godinama više u sredini, ali sa duhom djeteta. Uživam u višesatnim naganjanjem ikonica po ekranu i u natjecanju sa «idiotskim» kompjuterom. Posebnu ljubav gajim prema strategijama, a tada čak ne primjećujem namršten izraz moje drage Cordelie kada za ljubav jednog solidnog masakra na ekranu, počnem odgađati obaveze sve redom (moja jedina veza sa realnošću, otjelovljena je u tom malom biću za kojega tvrdim kako je zapravo najbolji PR (personal relation) za Borga ).
Elitist sam- Nikada me nije «ponio nacionalizam, šovinizam, mržnja prema naciji, vjeri, bilo što tome slično, ali tu manu imam. Elitizam. Ne onaj snobovski, niti ikako vezan sa vanjskim izgledom. Elitist sam za stvaranje. Svakoga tko nešto STVARA smatram podobnim i sposobnim za vođenje drugih. Sada zamislite kako mi je teško u ovom društvu trgovačkih elitista. Za sada su nas kreativce gurnuli u treći plan, ali sutra, kada se ovaj prenapuhani balon potrošačkog društva rasprsne, možda oni iz trećeg plana opet dođu tamo gdje zaslužuju. U prvi.
Volim duge šetnje. Utonem u svoje misli, sam ili u društvu i na Marjanu razmišljam i planiram bližu i dalju budućnost. Ne krijem kako tu samoću zapravo jako dobro podnosim. Cvrkutanje ptica, šum mora, miris smole i vlažne zemlje, igra oblaka, svjetla i sjene. Sunce na licu kada sjedim na klupici raširenih ruku. E to je život.
«Plašim se mraka» - da, da. Borg, gospodar crnila između zvijezda. Zaljubljenik u gledanje zvijezda, meteora, nova i supernova, u mraku se ipak ne osjeća kao kod kuće. Sve je počelo čitanjem knjige «Prokletstvo faraona» još u davnoj mojoj osmoj godini. Pa upaljena svjetla i otvorena vrata. Gledanje ispod kreveta i u ormar. Uplašeno promatranje sjena koje nastaju i nestaju u besanim noćima. Zavojima bandažirane sablasti koje me progone po mračnim mjestima iz snova, a ja (u snovima uvijek brz kao vjetar) bježim… pa sve do ovih mojih «starijih» dana. I sada u mraku…stvarno nikada niste imali osjećaj kako vam netko diše za vratom. Okrenete se. A ono moj (vaš) pas koji je odlučio zamijeniti mjesto sa mojom dragom… Uglavnom, eto vam malo mog «čistog» rublja, «prljavo» ide u koš pa u perilicu.
Naravno nastavak moje priče ide dalje. Zar ste stvarno mislili kako ću se zaustaviti na onome napisanom? Pozdrav svima!
Post je objavljen 10.01.2007. u 18:04 sati.