Kad sam pročitala naslov na blogu drage mi Trill mislila sam da je to još samo jedan njen post o mami. O njoj kao mami ili o njenoj mami. Svejedno. Jer Meme sam ja zvala svoju mamu kad sam bila mala. Ili manja. I kad sam joj se htjela umiliti da mi da đeparac ili da popusti pa da bar sat dulje u subotu ostanem vani.
Još uvijek nemam pojma što ta riječ znači, al znam da mi je to nešto Trill uvalila i da je sad red na meni da napišem pet stvari o meni koje ste oduvijek željeli znati, a niste se usudili pitati.
Moš' mislit!
1. Kako sam počela pušiti
Jedne subote. Prvi razred srednje škole. Danko je bio moj prvi pravi dečko, a svi pravi dečki su pušili. Ostali su bili papci. Kasnije se tek ispostavilo da sam jedini papak u cijeloj toj priči ja, koja se dala te prekrasne proljetne subotnje večeri u disco clubu Moša nagovoriti na prvi dim od kojeg mi se dizao želudac, oči suzile, a mozak davao impulse: Nek' joj se vrti u glavi, nek'.
Danas mi se vrti u glavi samo kad pomislim koliko mi se od tada katrana skupilo na plućima, koliko mi se novaca pretvorilo u dim i kad se sjetim Danka.
Al' moraš valjda po nečemu pamtiti prvu ljubav:))
2. Cigareta nije moja jedina ovisnost
Čokolada je druga. Mikado je među njima br. 1. Kao tinejđerica imala sam one odvratne prištiće po licu zbog kojih mi je neka_tamo_glupa_i_šta_ona_zna dermatologica zabranila jesti čokoladu. Mogla mi je zabraniti izlaske, nošenje traperica, omiljene svjetloplave majice ili skijanje, ali čokoladu?!? I 'ko joj je uopće dao diplomu?
Danas, svi oni dragi ljudi koji prijeđu moj prag sa čokoladama u ruci, više ih i ne pružaju mojoj djeci. Znaju što će me najviše razveseliti. A na tržištu ionako postoji puno preparata kojima ću sanirati prištiće. Uz njih barem imam osjećaj da sam još uvijek u pubertetu.
3. Hrčem u snu
Mislim, ovo mi je baš teško bilo priznati. Prvo nisam htjela vjerovati, a onda opet nisam htjela vjerovati kad su mi rekli. Prvo muž (sram te bilo, muž), a onda i djeca. E, tek sam njima povjerovala. Mislim, valjda djeca ne lažu. Bar ne moja. Ili bar ne za tako nešto. Ovo je samo jedan razlog zbog kojeg se ne bi naljutila na njih da mi kažu da su mi lagali. Al' godine prolaze, a oni ne poriču.
Samo se nadam da s godinama ne hrčeš sve glasnije.
4. Kada pada kiša meni se piša
Ovo nema veze s rimom. Ima samo veze s kišom. Najgora je kombinacija kada vani lijeva ko iz kabla, a ja vozim po gradu u koloni. Ustvari, miljim. Još je gore od toga kada su djeca samnom u autu pa me tješe: Nemoj mama misliti na to. Nego na kaj da mislim?!? Kad se niz prednje staklo samo slijeva. I niz ulice se slijeva. Izlila bi i ja iz sebe da imam WC u autu. Izlila bi i da nema onog kretena koji provjerava plaćeno-neplaćene parkirne karte na parkiralištu treće zone. Tada samo mislim kako ću povući ručnu kočnicu na nizbrdici Miramarske. Pa na uzbrdici Miramarske. Par metara dalje. I gdje ću to obaviti.
Jednom sam u krajnoj lijevoj traci upalila sva četiri žmigavca, povukla ručnu, djeci rekla: Odmah se vraćam i čučnula između parkiranih automobila u Klaićevoj. Druga zona parkiranja. Nitko mi nije to naplatio. Bilo je dovoljno što mi je pri tom kiša padala za vrat i što se troje slučajnih prolaznika pravilo da me ne vidi.
5. Imam 38 godina
Čisto dovoljno da se ne bi trebala bojati sama odgledati horor film na TV-u u toploj, dobro osvijetljenoj vlastitoj sobi stambene zgrade čija se ulazna vrata mogu otvoriti samo ključem, a još uvijek premalo da bi prestala vjerovati u Svetog Nikolu, u Petra Pana, u bolje sutra, bolje preksutra i da sreća stvarno postoji. Čak i za mene. Sve što treba napraviti je odlaziti redovito okulisti.
Ako ste ikada čuli za predaju, to ne znači da se ja predajem, nego da moram ovaj Meme(nto) ili što već to bilo, predati nekim drugim blogerima, jer će mi se, prema starom vjerovanju, inače u stanu početi vrtiti sve osim vešmašine.
Meme predajem meni dragima:
Kerefeka
1971
MajmunolikoPrase
Estrogena
Ddadd
I idem provjeriti vešmašinu :))
Post je objavljen 10.01.2007. u 12:38 sati.