Odlazak u kupaonicu. Prije spavanja peremo zube. Kupaonica, makar mala, nije tijesna jer su djeca još sitna.
Trk u sobu. Navlače pidžame. Nije to jedino navlačenje. Uvijek iznova treba najmanje (2.5) dijete uvjeriti da mu je najbolje spavati u vlastitom, a ne u krevetu najstarijeg (6) djeteta. Makar je potonji na katu (kreveta na kat), a penjanje gore za dijete izazov (za roditelje strepnja).
Uskaču u krevete. Ne propuste se raspitati za planove za sutrašnji dan.
Gasimo svjetlo. Čuju se šuškanja. Netko šapuće. Pogledam.
"Mama ne mogu spavati", veli srednje (4) dijete. "Pričaju".
"Šššš", velim.
"Mama priča!", javi se najmanje dijete. Moram biti tiho.
"U koliko sati ćemo se probuditi?", pita najstarije dijete.
"U sedam", moram odgovoriti.
"Ne pričaj", kori me mrvica, "ne možemo spavati".
Tišina?
Ali ne, netko bude žedan, netko mora na WC, netko traži društvo igračke u krevetu.
Poslije svega mir.
Nakratko.
"Mama, idemo li sutra u vrtić", netko mora provjeriti.
Privirim. "Da", odgovorim, "spavajte."
"Ne pričaj, mama", opet. Toj mami treba stalno ponavljati!
Konačno mir. Spavaju? Tko zna, mama je legla i zaspala.
Post je objavljen 10.01.2007. u 11:06 sati.