Sjedim za stolom i prelistavm TV-raspored. Ništa zanimljivo. Što raditi? Kako uposliti um? Razmišljam. Podižem glavu i vidim neke gluposti na TV-u. Djeca se deru, a neka budaletina se predstavlja kao Jesen. Osuđujem se na gledanje takvih bedastoća. Kako lažu djeci, tako lažu i starijima, ali mi i dalje vjerujemo da gledamo stvarnost.
Udubljujem se u svoje misli. Napajaju nas slikama rata, pune nam uši suvišnim riječima, sugeriraju nam što da osjećamo, stvaraju kultove, izmišljaju živote i mijenjaju prirodne tokove, bore se za "visoke stolice" i pri tom nas potkupljuju utopijskim obećanjima. Jedemo sinteze umjetno stvorenih proizvoda, opijamo se blještavilom sugestivnih reklama i spavamo jer ne možemo izdržati, a ne zato što želimo odmoriti tijelo i um. Trka za prestižom prisiljava nas da gledamo izložbe mesa u obliku ljudskih tijela. Dani, mjeseci, godine i desetljeća prolaze i raspadamo se, a da nismo upoznali individualnu skupnost pojedinca. Idu stoljeća, bježe pred neznanjem i ništa se uopće ne mijenja. Apsurd?
Post je objavljen 10.01.2007. u 01:20 sati.