Ja nisam tatina kći.
I ne pucam na visoko.
I ova dva upozorenja su bila potrebna kako biste pravilno shvatili nastavak posta.
Neki dan sam s Kumom radila rezime svih mojih ljubavi i nekako smo došle na temu vođenja dečka doma.
Normalno je da nisam nikada vodila dečka doma kada nisam niti imala dečka, ali sam definitivno doživjela jedno perfektno prosvjetljenje svojih želja i prohtjeva.
Ou jes...
I Gugo mi je jednom napisao da si trebam odgovoriti na pitanje "Prolazi ili ne prolazi?"
I sada, mi je to pitanje i više nego jasno. A i odgovor.
Svi se mi ponekad nalazimo u čudnim razdobljima, razdobljima kada neznamo što tražimo, kada još uvijek tražimo i upoznajemo sebe kako bi uopće mogli upoznati što želimo i kako od života, pa onda i od svojih ljubavnih partnera.
Kuma me dovela do rečenice koju nikada nisam mislila da bih moga izreći, jer sam uvijek bila u uvjerenju da voljeti nekoga znači i prihvaćati ga u potpunosti i da sam ja ni više ni manje voljela sve te majmune za kojima sam patila...
Jer bi suze na kraju i te neke konstantne neizvjesnosti u igri "voli me/ne voli me" definitivno zaklanjale pogled na to kakve su zbilja osobe bili ti moji pokušaji da me netko voli.
Da me bilo tko voli.
"Pa ja nikoga od njih nebi kući dovela!", i što je najbolje, niti onda kada sam se kunila na ljubav, a kamoli sada...ok, da se ispravimo...jednoga bih kući možda i dovela.
Nije poanta da dovodimo kući svakog tipa, pa nisam baš toliko luda, nego su ovdje bitni razlozi zašto nebi?
Hm...moj bi ih tata sažvakao onako presne...
Daleko od toga da se bojim svoga oca, ili da je on neki strah i trepet, već se radi o tome da sam tek sada svjesna onoga što tražim.
Sve mi žene imamo neke ideale, i koliko god tvrdile suprotno, ti su ideali manje više slični našim očevima, bez obzira dali tražimo u muškarcima pozitivne osobine svojih očeva, ili negativne, tražimo ono što smo upoznale i s čime smo se naučile nositi.
Pogotovo ako su vam obiteljski odnosi i odnosi s ocem pozitivni, onda jedino što možete tražiti je nekoga tko vam daje toliku sigurnost kakvu vam daje vaša obitelj, te tata u njoj.
A definitivno sam sigurna da se to ne razlikuje od onih odnosa sin-mama, onih odnosa o kojima nam povremeno vlastite majke nešto prišapnu ali ostave na nivou tabu teme.
Da nebi ovaj post postao bolestan, ne nikako, nisam zaljubljena u svoga oca i naši odnosi su sasvim normalni, dakle da nastavimo.
Zašto Njih, "ljude moga života" nebih mogla dovesti kući...nije samo stvar u tome što bi moji roditelji rekli, i dali bi mi tata dao odabrenje za ljubav, pa nisam malo djete, znam odlučiti sama, svjesno i razumno...
Svjesno i razumno?
Svjesno i razumno Chi?
Jesi li?
Zbilja?
Ikada?
Promislila što je to što voliš u Njima?
Ha?
Nisam!!!!
Nebi mogla kući dovesti muškarca kojeg se sramim, muškarca kojeg smatram lošijim o sebe, muškarca prema kojem se osjećam superiorna.
A bilo ih je.
Nikada prema nikome ne pristupam superiorno, i prema svim prijateljima se ravnopravno odnosim, ne smatram ih ni boljim ni lošijim od sebe, nemam potrebu družiti se s nekim samo da bih se ja osjećala važnije zato što sam možda "bolja".
I zato nebi bilo uredu da se tako ponašam prema svome dečku, partneru ili mužu.
Pucam na ravnopravnost, ne na ičiju podređenost, niti moju, a ponajmanje njegovu.
U mnogim situacijama i mnogim postovima ste primjetili kako pristupam u životu, ponekad linijom manjeg otpora, s nesigurnošću i strahom, s mislima da sam nesposobna za nešto i već postoji određena sprdnja oko toga među mojim prijateljicama.
Moja najgora rečenica je bila "Ružna sam i zato nesposobna!" i u skladu s time se znamo i zezati kad netko nepravi neku genijalnu stvar: "Joj što si ti ružnaaaaa!"
I stojim iza toga da sam sebe samu znala toliko satrati s kompleksima.
Ali nikada se nisam javno usudila priznati svoje kvalitete.
Ni danas nećete doživjeti post potpune samohvale.
Ali mogu samo reći, da nikada nisam, i nikada neću mislila da sam zakinuta za inteligenciju.
Žao mi je što to tako moram reći, ali ja sebe smatram vrlo inteligentnim osobom, koja ponekad ostane iznenađena svojom glupošću ali me to ne uzmeniruje, dobro nasmijem svoje prijatelje i furam dalje, isto tako, smatram da imam solidan kapacitet tema s kojima raspolažem u razgovoru, te znanja iz opće kulture, a o nekim tehničkim vještinama da ne pričam...
Ima tu i mnogo mana koje posjedujem, u koju ponekad spada i moja uvjernost da sam u pravu. Ali sve se više kontroliram u tome kada znam da nisam u pravu.
E pa sada, kakve to sve ima veze s muškarcima i obitelji, te očevima.
To sve što ja jesam, to sve sam dobila od mame i tate, to sve je dobio i moj brat.
Mama se naučila u svom životu povuči u nekim raspavama, mada povlačenje ne smatram slabošću jer je njezino mišljenje o životu u skladu s tatinim i oni obično ne raspavljaju. Uvijek imam osjećaj da se razumiju sami od sebe.
I brat i ja smo osobe sa sličnim stavovima, kako su nas učili, nismo daleko od toga, naravno individualci ali imamo usađene životne norme, navike, vrijednosti i slično.
A ja sam nekako počela cijeniti znanje, mogućnost rasprave o mnogim stvarima, i mada sam malo "rahrđala" u zadnje vrijeme mislim da i dalje inzistiram na tome.
Ja moram moći raspravljati o životu, društvu, politici, sportu, muzici, religiji, nuklearnoj energiji, ratu, gladi, bolestima, snovima, strahovima, tugama i radostima, lišću, zašto je nebo plavo i zašto trava raste baš oko onog panja.
Moram moći raspravljati.
I moram imati takvog muškarca.
S ribama se nemre razgovarat i gotovo.
Kako da dovedem doma čovjeka s kojim tata neće moći razgovarati?
Kako da dovedem doma muškarca koji neće izraziti svoje možda drugačije stavove o politici ili sportu?
Prožvakan i ispljinut...
U mojim očima.
Ja moram imati muškarca koji je snalažnjiv, okretan, inteligentan i poduzetan, vrijedan i zna se koristiti šerafcigerom.
Kako da dovedem doma čovjeka kojem se neće dati pomoći u kući?
Klanje?
Pećenje odojka?
Sječa drva?
Branje kukuruza?
Gletanje? Krečenje? Farbanje? Selidba? Čišćenje odvoda? Mjenjanje štekera?
Prožvakan i ispljunut.
Ne pucam na visoko,na lovu i obrazovanje, to mene zanima, jer ne garantira ono što tražim, čovjek si ako si čovjek, a ne zato što ti diploma to kaže, niti ti to određuju papiri u novčaniku.
I sve dok ja raspavlajm o svim tim stvarima, i sve dok ja volim sudjelovati pa makar ko promatrač u tim navedenim poslovima, to mora voljeti i željeti i moj muškarac.
Jer ja ne želim biti muškarac u toj kući...ou no.
A o tome da nam se mišljenja moraju slagati...e to...to je druga tema, pa naravno da moraju...pa bilo ni mi neugodno biti zaljubljena u nekoga ko navija za Hajduk buahahahaha (zezam se)
I onda, taj famozni rezime...majko mila kakvi su to sve majmuni bili, a ja još gora jer sam vrijeme potrošila željeći se svidjeti tipovima koji nisu u mom rangu...oprosti mi Bože što tako pričam, ali kaj da radim kad je tak.
I pita me u subotu jedna frendica, dali bi bila s onim jednim tipom koji mi se kao sviđa, s Vrapcem kojeg sam već spominjala...bez obzira na sve stvari koje sam joj navela kao naše razlike?
Rekla sam da...jer je on superioran...i njega bih dovela doma...bez obzira na sve...
Post je objavljen 09.01.2007. u 01:12 sati.