Jutros se klackam tramvajem na posao, pokušavam da čitam knjigu. Muka mi od klackanja, spuštam knjigu u krilo i gledam kroz prozor: ulica je prazna. Samo jedan auto ide u smeru ka gradu. Da li sam... ne, nisam, ponedeljak je, radni dan.
Rano popodne, izlazim da kupim sendvič. Pekare i sendvičare zatvorene, odoh do Miloša Pocerca. Nađem šta sam tražio, spuštam se ka Kneza Miloša, raskopčane jakne, toplo je, mirno. Primećujem: tišina. Obično stalno zakrčenom ulicom, sada prolazi tek po koji auto. Ne čuju se sirene i motori.
Nekako nestvarna atmosfera. Ne kao kada se zadesim u centru nedeljom u osam ujutro. Drugačije, kao kada se naglo spustiš sa brda pa ti od promene pritiska uši ostanu začepljene. Kao u naučno-fantastičnim filmovima, svi su nestali, ostao je samo glavni junak da luta praznim ulicama i čeka da padne mrak.
A uveče?
Po drugi put sam skuvao kupus, i po prvi put spremio sendviče da ih ujutro ponesem na posao.
Post je objavljen 09.01.2007. u 00:33 sati.