Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gde je uvek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.
Pada pre nego svetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tela što nisu ništa našla,
razočarano dele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.
Tada dolaze talasi samoće...
Reiner Maria Rilke

Post je objavljen 06.02.2007. u 00:00 sati.