Nikad nisam pročitao priču koja je napisana u budućnosti. Jednoga dana hoću. Probudit ću se ujutro i dok budem ispijao vruću čokoladu pogled će mi se zalijepiti na tek procvale cvijetove limuna što raste u dvorištu. Biti će proljeće i jedan od onih dana kada kažete "šteta ostati kući, dan je prekrasan".
Obući ću svoju najudobniju odjeću i odbiti staviti slušalice u uši. Znam da će toga dana u gradu biti tiho i priroda će propjevati, a ja ću uživati slušati je. Osjećat ću sunce na licu i sjedit ću na obali mora. Iza lagano zatvorenih očiju bljesnut će slika za slikom, svaka će mi kazati nešto, svaka će me podsjetiti na detalj iz vlastitog mi života. Počet ću razmišljati o rečenicama koje nikad nisam rekao i pomislit ću da sam pogriješio. Naglo ću otvoriti oči, udahnuti i glasom starog mudraca tiho ohrabriti sam sebe. Crte moga lica presložit će se u lagani osmijeh. Poželjet ću je poljubit, ali ona možda ne bude tu. Možda se osjetim usamljen, a čarolija u zraku napravi svoje i...
Možda napokon budem shvatio da trebam iskoristiti svaki trenutak. Trenutak dođe samo jednom i nikad više. Neponovljiv je.
Post je objavljen 14.01.2007. u 00:11 sati.