Čitam blog jednog istomišljenika koji je odlučio podići čelo i ne ustuknuti pred morbidnim zahtjevom države za odricanjem od 6 (8) mjeseci vlastita života u ime prosviranog načela o dugu prema domovini... Momak, 27-godišnjak, odlučio je iskoristiti ustavno pravo i odbiti služenje vojnog roka i njegove navodne benignije inkarnacije - civilnog roka. Priča vam je, vjerojatno, poznata i siguran sam da imate stav, kako god glasio.
Ovdje, međutim, nemam namjeru polemizirati o ispravnosti njegove odluke i djelovanja u skladu s njom, uostalom, pretpostavljam da vam je post od prije kojih tjedan-dva dao dovoljan uvid u usmjerenost moje ideloške aparature... Danas ću se pozabaviti problemom koji se poput kućne prašine uspješno zavukao u pore "dezerterove" priče. Uspio sam je uočiti, a sad ću je pokušati i - ukloniti...
"Što reći na pitanje "Čega se zapravo bojim?". Zapravo se ne bojim ničega. Zar još nekome nije jasno da me ne straši 6 mjeseci služenja pod oružjem. Ne odbijam ga [služenje vojnog roka] zbog toga jer se bojim da će me netko "naguziti", da će me netko prebiti i slično. Moje prvenstveno načelo je da se tijekom svog života ne želim staviti u položaj služenja bilo kojoj državi po principu novačenja. Neću se ponavljati, već sam naveo zašto novačenje smatram krajnje nehumanim."
...
Žalosno, ili ne, ali je istinito, više od 50% tekstualnog sadržaja bloga autor je bio primoran posvetiti pojašnjavanju razloga takvog postupanja, i opet bi nailazio na svakojake komentare, kretavši s pričom ispočetka.
Pokazalo se da je ljudima bilo izuzetno teško shvatiti ideal koji je autor isticao kao osnovni razlog za odbijanje služenja civlinog roka, pritom navevši nekoliko fantastičnih argumenata.
Princip!!! Natjerao je dečka do situacije u kojoj mu ozbiljno prijeti gubitak slobode, ali, kao što je i sam rekao, nije u tome caka:
"Potrebno je i shvatiti da čovjek može biti zadovoljniji u zatvoru braneći načela, nego sjedeći na kavi u Zagrebu i živjeti na slobodi."
Nažalost, ovo je rečnica koju neće uspjeti shvatiti ni mnogi posjetitelji ovoga bloga. Principijelnost, ljudska osobina na umoru, karakteristika kojoj prijeti totalno - istrebljenje...
* * *
Druga puzzla, drugi komadić koji mi je nedostajao da posložim sliku, pojavila se krajem prošloga tjedna. Bio je četvrtak, zapravo, sam kraj četvrtka, još jedan dan na izmaku, posljednja epizoda "Sopranosa" pri samom kraju. Christopher Moltisanti požalio se ljubavnici kako se osjeća da su ga "kopmanjoni" iz Obitelji izdali. Ušlagiran, balav i razvaljen, shvatio je da je njegov princip ostao usamljeni svjetionik nasred oceana.
Bljutava slika o članu američke mafijaške obitelji koji propituje sebe, organizaciju, a posredno i svijet kojem je iz džepa, prilikom trke za materijalnim, ispao priručnik o Časti te kontraindikacijama i nuspojavama njene primjene...
...
Dvadeset i šest godina od upisa u Matičnu knjigu rođenih, dvadeset i tri i nešto sitno od prve svjesne percepcije prostora, vremena i svoje pojavnosti u njima, sedam i pol godina od najveće obmane života...a nekoliko tjedana prije posljednje i konačne prekretnice, princip je sve što mi treba da razbijem sliku sastavljenu od tisuća puzzli. Slagao sam je godinama, ali bit ću sretan razbijem li je u sekundi, jer gadi mi se ono što prikazuje...
Princip bez principa, život bez života, čovjeka bez - smisla...
Post je objavljen 08.01.2007. u 17:52 sati.