U jednoj zimskoj noći, ispred vatre fino su se smjestili djed i unuk.
- Djede, ispričaj mi priču za laku noć
- Naravno, moje milo. Ispričat ću ti priču o Ripiju i njegovim životinjama
- Može, ispričaj mi je!
I djed počne:
Ripi je živio na planini u malenom selu daleko od velikih gradova. Ljudi u njegovom selu su živjeli u slozi i ljubavi. Ali jednog dana je došla zla vještica i htjela zavladati selom no seljaci su bili složni i u radosti i u tuzi pa su se udružili protiv nje. Neki su uzeli sablje i kubure koje su im ostale od djedova, neki vile, neki kamenje pa krenuli. Stjerali su je u kut i bum, tres, bam, paf, jako su je nalupali i zauvijek protjerali iz sela. No bježeći vještica je bacila strašnu kletvu. Nadvili su se tamni oblaci, zahladilo je i počela je velika snježna oluja. Tren kasnije sve je bilo pokriveno snijegom i ledom. Zavladalo je pravo ledeno doba kakvo se nije pamtilo.
Životinje u Ripijevom selu naučene na toplinu snalazile su se kako su znale. Neke su se sakrile u sjeno, neke su otišle u podrum, a neke napravile čahure. Čak i obad! Ta čahura nije bila tako topla kao leptirova, ali služila je svrsi. Jedino ljama nije znala što će. Bila je prevelika za bilo kakav zaklon.
Ripi je vidio da će se ljama smrznuti pa je uzeo svilen jak konop, zavezao je i krenuo na put u potragu za Suncem. Putovali su oni danima, teško se probijajući kroz snijeg. Od umora načeti Ripi što ljamu vodi izgubio je nadu. On je ljamu vuče, vuuče, a snijeg ju roota, roootia svako na svoju stranu kad u daljini opazi tablu: „MACICIB – ambulanta za životinje“. „To mora da je znak!“, pomisli Ripi i požuri.
Kada su ušli unutra, prizor nije bio obećavajući, hladno je bilo kao i vani. Ripi upita doktora: „Oprostite, možete li nam pomoći?“. „Dječače i mi smo ovdje smrznuti, nismo naviknuli na ovakvu zimu. Jedino što ti mogu dati je sarma. Nina, moja kći ju je napravila.“ Ripi i ljama su pojeli, barem će skupiti snagu da krenu dalje. U sobu su ušle doktorove kćeri Nina i Ena. Pridružile su se razgovoru o muci koja je zadesila cijeli kraj i nisu znali kako naći rješenje. Cure su bile ljute na životinje što više ne donose mlijeka i jaja. Doktor im je rekao da bi cijeli kraj umro od gladi da ne postoji stara kumica koja im donosi hranu. Ripi je odlučio potražiti je. „Cure, nemojte biti prestroge. Naše životinje nisu naučene na ovakvu hladnoću.“, dobaci Ripi i ode dalje.
Krenuli su dalje u smjeru gdje ih je doktor uputio i na proplanku usred doline naišli su na staricu. Izgledalo je kao da ih je čekala. „Dragi Ripi, vidim da si gladan, evo uzmi ovih pet oraha da se okrijepiš“. Znala je njegovo ime prije nego se predstavio, bez sumnje to je bila kumica o kojoj je doktor pričao. „Ovo nije dovoljno hrane ni za mene ni za ljamu!“, reče. „Ne brini se, samo ih uzmi.“ Ripi ih je stavio u ruku i jedno vrijeme promatrao. Ne znajući što da s njima napravi, bacio ih je. Ali čim je dotaklo pet oraha tlo, kumica nestade, a zemlja počne podrhtavati. Ripi skoči u stranu i na tom mjestu počne rasti pet velikih stabla. Granaju se i rastu, rastu do oblaka. I probiju oblake! Rastjeraju ih, a Sunce opet zasja, rastopi snijeg i led i vrati sreću u Ripijev kraj.
Završi djed priču, a dedino milo utonu u miran san.