Draganu Šimoviću, prijatelju i suradniku, u spomen
Uvijek nespreman u nadi
Da taj trenutak nikada neće doći
Dočekujem tvoju smrt
Poput borca koji iznenada
Zadobiva tehnički knockout
Iz vedra neba, poput groma
Telefon zvoni, u slušalici jecaj
Ja još iz kreveta, ne vjerujem
Svojim ušima da te više nema
Čudno je to
Pokušavam se sjetiti našeg zadnjeg
Razgovora
Susreta
Pića
I ne uspijeva mi
Čudna je ta amnezija korote
Čak se ne sjećam ni zadnjih riječi
Koje si mi uputio ne znajući
Da su zadnje
Sjećam se jedino tvoga srca
širom otvorena za sve koji su
Imali ljubavi i mara
Za sve koji su tražili neku knjigu
Za seminar, diplomski ili onako za sebe
Tvoja su vrata bila baš kao i tvoje srce
Otvorena za prijatelje, i one koji to
Na žalost
Nisu stigli postati
I zato zbogom prijatelju
Pamtit ću utorke u Škrinji
I naša nedjeljna druženja
I tvoje crno vino
Do kasno u noć kada
Bi svi već zaspali
Živio ti meni sada posljednji put
U stihu i u riječi
U vječnosti
Neka ti je laka tvoja
Gabela di Narenta
Viteže crvene zemlje
Ljubavi, slutnje
I krvi.
Post je objavljen 08.01.2007. u 13:01 sati.