Nato savez osnovan je 4. ožujka 1949. godine kao prepreka širenju Sovjetskoga saveza u Zapadnu Europu. Do propasti Sovjetskoga saveza 1991., sigurnost Europe bila je u središtu i američke vanjske politike i transatlantskih odnosa, a uspostava NATO-a jamčila je mir i demokraciju u Zapadnoj Europi i postavila Sjedinjene Američke Države na mjesto jamca globalne sigurnosti. Prvotni cilj NATO-a je očuvanje mira i siguirnosti svih svojih članica, putem političkih vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Unutar Saveza uspostavljen je forum u kojem se države članice zajednički savjetuju oko problema koji se javljaju te odlučuju o političkim i vojnim pitanjima što utječu na njihovu sigurnost. Posljedica toga je osjećaj zajedničke i jednake sigurnosti među svim državama članicama bez obzira na njihove državne i vojne kapacitete. Naime, prema članku 5. povelje NATO saveza u slučaju da je jedan član napadnut svaka država članica mora stati u obranu.
Na summitu NATO-a u Rigi 28. i 29. studenoga 2006. Premijer Ivo Sanader izrazio je zadovoljstvo Vlade što je NATO prepoznao da je Hrvatska dovoljno napredovala te da može dobiti konkretnu poziovnicu na članstvo za godinu i pol dana. Isto tako, premijer Sanader smatra da je Hrvatska bila članica NATO-a 1991. godine, da se nitko ne bi usudio baciti niti jednu bombu na nju. Želi li Hrvatska članstvom u NATO-u dijeliti svjetske vrijednosti slobode i mira, ljudskih i manjinskih prava, demokracije i vladavine prava mora riješiti svoja politička i gospodarska, obrambena i vojna, financijska, sigurnosna i pravna pitanja što zahtijeva “Akcijski plan za članstvo-MAP” donesen na summitu u Washingtonu 1999. godine.
Jedna od misija NATO-a je i održavanje stabilnosti u Afganistanu za što se hrvatske oružane snage pripremaju uz bok najboljih i najpripremljenih oružanih snaga u svijetu. Tijekom dosadašnjega rada hrvatski vojnici u Afganistanu dobili su brojne pohvale za visoku razinu profesionalnosti.
Mnogi hrvatski političari, među nima i Damir Kajin, smatraju da je ulazak u NATO nužan uvjet za toliko željeni ulazak Hrvatske u Europsku Uniju. Iako je to upitna teza, budući je NATO vojna asocijacija dok je EU gospodarska, argumenti za tu tvrdnju se mogu isčitati iz činjenice da od svih članica EU samo Švedska, Finska, Malta i Cipar nisu članica NATO saveza. Osim toga, očito da je ulaskom gospodarski nedovoljno razvijenih zemalja Bugarske i Rumnunjske, također članica NATO saveza u Europsku uniju, Unija poslala poruku da njezin interes nije zajednica zemalja koje su gospodarski razvijene, već da tim širenjem ostvaruje svoje, odnosno NATO geostrateške interese pritiska na Rusiju. Time se dovodi teza da NATO više nije vojna, već politička organizacija koja širi demokraciju u pitanje budući da je stupanj sloboda u Rumunjskoj i Bugarskoj na niskim granama.
Stoga se spekulira da se putem NATO saveza želi zapravo učvrstiti kapitalistička ideologija te da je NATO vojska zapravo plačenićka vojska velikih korporacija. Hrvatska bi ulaskom u NATO otvorila put ne samo ulazu zastarjeloj vojnoj tehnologiji poput radara na Učki i brodovima na nuklearni pogon koji su ekološka prijetnja Jadranu, kao i domaćem turizmu koji je glavna privredna grana hrvatske obale, a i velikim zapadnjačkim korporacijama koje će bez razmišljanja svu svoju prljavu industriju stacionirati u Hrvatskoj, pod izlikom gospodarskog razvoja, a zapravo iskorištavanja jeftine radne snage i kupnje nekretnina na obali u bescijenje.
Nadalje se spekulira da će ulaskom u NATO savez Hrvatska imati dodatna davanja iz proračuna što će se riješiti manjim davanjima za socijalne programe, obrazovanje i zdravstvo po uzoru na kapitalistički SAD, ideološku predvodnicu NATO saveza.
Građani za sada percipiraju NATO kao jednu nevažnu asocijaciju za daljnji razvoj Hrvatske te se postotak ljudi koji su za ulazak u NATO kreće oko 30%, čime bi u slučaju da se sprovede referendum za ulazak u NATO neslavno propao.
Stoga Vlada razmišlja ući u NATO bez sprovedenog referenduma. Takav pristup se objašnjava pravnim argumentom da nije potrebno raspisati referendum jer ulaskom u NATO Hrvatska ne ulazi u novu asocijaciju država i ne predaje svoj suverenitet. Ipak po zakonu referendum bi se morao raspisati u slučaju da 10% birača zatraži to od Vlade. Zato se sada iz državnoga vrha pokreće Komunikacijska strategija čiji će cilj uz angažiranje estradnih i sportskih zvijezda biti uvjeriti građane da NATO nije samo vojni savez, već da istovremeno promiče demokratske vrijednosti i zaštitu ljudskih prava. Upitno je kako neki savez čiji piloti imaju običaj bombardirati svatove u Afganistanu širi demokraciju i ljudska prava.
Ipak postoji velika mogućnost da se referendum neće sprovesti budući da je, od svih zemalja članica koje su primljene u NATO od 1998. godine, referendum sproveden jedino u Sloveniji i Mađarskoj, s tim da je u Sloveniji referendumsko pitanje o ulasku u NATO bilo vezano s pitanjem o ulasku u Europsku uniju.
Stoga su sve priče koje nam se serviraju oko gospodarske i sigurnosne vrijednosti ulaska u NATO uglavnom dvosmislene jer će jedinu gospodarsku korist imati SAD-ova vojna industrija i zapadne korporacije dok će sigurnosna situacija u Hrvatskoj postati lošija iz razloga što su zbog SAD-ovih ratova za naftu i vodu u Afganistanu i Iraku sve članice NATO saveza potencijalne mete terorista.
Dakle, život u NATO savezu potencijalno je jednak život u neimaštini i strahu.
Post je objavljen 08.01.2007. u 12:32 sati.