Ode J. Brown, ode Turkmenbaši, kapetan Adama je Sajlonac, ode sve u pičku materinu, razmisliću do kraja hoću li proglasiti žalost ili ide pjesma. Slavim godišnjicu blogovanja svog, trebalo je ovo prije napisati, ali mi se nije dalo za praznike. Neće biti riječi o nekoj specijalnoj temi, nego o meni i blogovanju, uglavnom sve obojano pozitivno. Čitao sam neki dan vlastite postove, eto, bar sam znao na što ću naletiti. Prisjetih se malo početaka. Kada sam otvarao blog nisam znao o čemu ću pisati, samo sam znao da ne želim pisati puno o sebi, i drugo, da to što pišem bude originalno, a ne da ponavljam šta su drugi rekli. Politika? Ne zanima me previše, možda samo globalno, ova naši su prelivači iz šupljeg u prazno. Te ovaj prešo u ovu stranku, raskol u onoj, ona s desnog centra zauzela kurs oštrije desno...bljuvotine, u biti se roštiljaju uvijek jedni te isti likovi i to je to. Sex? Rađe priče za malu djecu, naporne mi znaju biti te priče. Ko i pornići uvijek isto, ovaj liže , ona puši i tako, ne sjećam se kad sam zadnjeg pogledo. Odlučih o svemu dati svoj pogled na stvari. Prvi dizajn sam odabrao iz standardnih predložaka, ružičasto-zeleno-siva kombinacija. Cool mi je ta kombinacija boja, reko bi neko ženskasta, ali ja mislim da ružičasta je unisex boja, za rozu se može reći da je ženska. Iako, odmah sam znao kad se malo ušaltam da ću promijeniti design u neki mirniji, za početak sam bio zadovoljan. Prvi važni post je bio post o pranju love, jedan od boljih. Napisao sam ga iznerviran koliko se o tome priča, čistom logikom objasnio kako su to uglavnom gluposti što se priča, ne znam je li još kome ista stvar pala na pamet. Ne dobijem komentar nikakav, pa odlučim pisati o onome što uvijek ide, tj. što žene žele. Iskopao sam neku kinesku mudroliju, pa sam malo pisao o kontradiktornosti svega. Uglavnom negativni komentari, samo i danas vidim da nisam puno fulao. Pošto sam se taman bio vratio iz Dominicane, odmah poslije slijedi putopis u dva dijela, nekoliko srednjih postova, i onda...onda začujem unutarnji glas, božji naputak koji mi je sugerirao da moram promijeniti dizajn. I to sam sredio, uz pomoć raznih help-blogova, eto to mi je kad razmislim i jedina korist što sam izvukao iz blogovanja. Kad sam počeo pisati, jedino sam znao upaliti kompjuter i mail provjeriti, sad znam puno više. Eto, najveća korist, sa drugim sam stvarima uglavnom razočaran, nekako sam se nadao da će mi blog donijeti nešto, bar afirmaciju pa da počnem pisati knjigu koju sam najavio. Kako stvari stoje, teško, jednostavno mi se ne da. Ako se grbim i ćoravim, onda želim da me neko sponzorira, ako ne...izgleda da ću neke tajne ponijeti u grob, šteta. Dalje, slijedi serija dužih postova, 2. post o inteligenciji, tj. izvjesnom profesoru Lynnu, koji tvrdi da je žuta rasa najpametnija, pa slijede bijela, pa crna. Objektivno kad bi gledali, po stupnju organiziranosti i uspjeha u raznim sferama, to bi trebala biti istina, i mislim da je. Samo je malo pretjerao u razlici, Japanci nisu sigurno u prosjeku duplo pametniji od nekih crnaca. Poslije mi je pala na pamet interesting teorija. Neko reče jednom da je muškarcima dana onolika količina krvi da u jednom trenu može napojiti samo jednu glavu, donju ili gornju, pa tako kad radi jedna ne radi druga. Vidiš, po toj logici Japanci imaju male alate jer je krv išla gore za razvijanje intelekta, a crnci su očigledno drukčije rasporedili prioritete. Heh? Dalje pišem post u dva dijela o zabranjenim stvarima. Tu sam pokušao dati pogled sa dvije strane, a ne kako se obično piše da su te stvari ultimativno zlo. To je jednostavno jin i jang, nešto dobiješ, nešto izgubiš, stvari koje su ko i sve u životu, patnja u životu uvijek višestruko nadmaši trenutke sreće. Pa ne bi baš svi bili pizde koji to uzimaju. O drogi nisam davao teoriju zašto nekim institucijama odgovara sve, a mislim da se i nema smisla ponavljati jer se to zna uglavnom, za doping sam iznio svoju teoriju za koju sam uvjeren da je istinita, jer sport pratim otkad znam za sebe i zapazio sam dosta toga što govori teoriji u prilog. Onda slijedi SP u nogometu, nisam puno davio o nogometu, ono o Urugvaju mi je bila moralna obveza obznaniti jer sam stari borac za istinu i jurišnik na vjetrenjače pravde. Pisao sam poslije o međuvezi igračke inteligencije i predispozicija i ljepote, valjda zbog toga jer svi uglavnom isključuju da to može biti u kombinaciji, štoviše dokazao sam da je ljepota nekakva nagrada za dobre gene. Baš nedavno pročitam o nekom istraživanju što je ovo potvrdilo, čak da će se u budućnosti odvojiti lijepi i pametni i ružni i glupi. Eto, malo sam dao na važnosti ljepoti jer je se dosta potcjenjuje, pa čak i svoja se marginalizira, npr. kad pitaju neku voditeljicu o tome ona će izbiflati ono standardno da joj je to u početku pomoglo, ali su poslije došle do izražaja kvalitete kao pronicljivost, elokventnost, bla bla jer se sigurno ne bi održala bla, bla. To ti je isto kad ideš pitati sitog za glad, ali nema veze. Zadnji bitniji post je bio o Domovinskom ratu, sad na vidjelo dolazi ono što sam pisao. Sjetili su se bar na obljetnicu pada Vukovara rehabilitirati Jastreba, Zadru i ostale junake, a i sada se vidi da je Ademi bio Tuđmanovo žrtveno janje, rekao sam zbog čega. Ma da ga i ne osude, šteta mu je već nanesena što ga ovako razvlače. Ogavno, gadljivo, ljigavo, ne znam jel mi se gade više oni liziguzi koji su ovo smislili, ili ovo stado ovaca od našeg naroda koji sve to gledaju ko da ih se ne tiče. Uvijek smo se kroz povijest slizavali sa onima koji su nas tlačili, poprimali dosta od njih, ispada da smo zbilja ovce koje je prava šteta ne zgaziti. Jebala vas individualizacija krivnje i takve floskule, ako je i poslao koju granatu više nego je trebalo, pa šta, tone granata su svake minute padale na Vukovar, pa niko ništa. Gotovina, Norac, MarkaČermak (ovako ih pišem, jel neko primjetio da uvijek njih skupa spominju ko blizance?), izgleda da neće imati mira dok zadnjeg ne potaracaju u zatvor. To je to, ovo izgleda ko oproštajni post, možda je, možda opet budem pisao, bojim se da mi se neće dati pretjerano...
GRAZIE ROMA
Post je objavljen 07.01.2007. u 19:11 sati.