Počelo je sve sa dočekom. Kako sam ja bio u organizacijskoj grupi, bio sam prisutan svim tim događanjima.
Mi organizatori smo se okupili u 8h ujutro kako bi počeli sa izvršavanjem naših zadataka. Izvjesili smo smjerokaze u okolici, na raskrižjima, tramvajskim i autobusnim stanicama, dok se u samoj crkvi odvijalo prikupljanje kolača od obitelji domaćina za goste. Nekolicina nas je kružila oko crkve i oko ulaza u crkvu kako bi goste usmjerila na prava vrata, a kako su oni pristizali od ranog jutra, postupak je bio sljedeći. Prvo su dolazili u sobu za prijem gdje su se okrijepili kolačima i čajem. Malo su tu proboravili dok se nisu ugrijali, a zatim su odlazili u susjednu učionicu gdje su bili smještani u grupe s određenim govornim jezikom i gdje su bili upisivani animatori. Zatim su išli u župnu dvoranu gdje su bili raspoređivani u radne grupe, te odakle su se zvale obitelji da dođu po njih. Taizeovci po koje obitelji nisu mogle doći su bili slani u sljedeću učionicu odakle im je bio pokazivan put, ili su im dodjeljivani framaši koji su ih vodili do njihovih domova, ili su pak bili voženi jednom našom župljankom. Tako je to teklo cijeli dan, protočno i bez ikakvih problema. Navečer smo primili informaciju da dio gostiju neće doći jer su nam kao župi najbližoj Velesajmu, slali zadnje goste, pa onih 100-njak koji nisu uopće doći na Susret u Zagreb, neće doći upravo kod nas. Tako sam ja sebi uzeo 2 Talijana od zadnjih 7 gostiju i odveo ih doma. Jedan od njih je kako sam kasnije saznao svećenik, a drugi psiholog u vrtiću. Zajedno putuju već dugo godina, a ovo je 7 i ujedno posljednji Taize Susret za svećenika Luigia jer 09.01. ove godine(2007) odlazi na Kubu u misionarstvo.
Sljedećega dana je ulijedio gotovo jednako radišan dan, a navečer sam otišao na svoju prvu molitvu na Velesajmu. I ostao sam zatečen...
Bio je to sigurno jedan od najljepših događaja u mojem životu. Biti dio silnih tisuća mladih u paviljonu u kojem sam ja bio( br. 5), pjevati s njima pjesme koje sam učio proteklih mjesec dana na molitvama u župi, razmišljati u tišini, sve je to veoma obilježilo moju duhovnost. A scenografija i atmosfera su bili divni. Dio toga možete vidjeti u slici koju sam stavio kao naslovnu, a ostale slike kojih ima dosta, dobiti ćete uskoro. Slike su moje...
U subotu sam bio na molitvi u 13:15 te na večernjoj u 19h, kada je bio i festival svjetla. Naime, svaki je sudionik molitve dobio svijeću koju je zapalio kasnije. Nakon same molitve, bilo je pjevanje i dodirivanje križa čelom, pri čemu se breme koje nosimo povjerilo Kristu. Ja sam za to saznao na protekloj molitvi kada je bio i kardinal Bozanić, koji je došao i u subotu. S obzirom da je bila prevelika gužva oko križa, ja sam odlučio doći sljedeći dan, to je dakle danas, 50 min ranije na moltvu da sjednem blizu križa. Poslije sam klečao oko pola sata na betonu dok sam se približavao križu i nakon doticanja križa i razgovora s Kristom, mogu reći kako mi je to najljepše iskustvo u životu. Sljedećega dana su tekle pripreme za proslavu Nove godine, a navečer je opet bila molitva, opet naravno divna. U 23 he počelo bdijenje za mir u svijetu u crkvi. Oko 450 ljudi se popunilo našu crkvu. Ljudi su sjedili i po podu oko oltara iako crkva prima oko 3 tisuće ljudi. Pjevali smo pjesme, bdjeli u tišini, molili do trenutka kada se na videozidovima pojavilo odbrojavanje. Tada smo pjevali Gloriu, i ustali smo se svi, puna crkva na nogama, višeglasje pjeva pjesmu, svi do jednog zagrljeni, sekunde otkucavaju, Nova godine je počela....
Gromoglasni pljesak, smijeh, čestitanja, sve je to i mnogo više uslijedilo nakon toga. Čestitanja su potrajala još 10-ak minuta, a onda smo se otputili u župnu kinodvoranu gdje smo imali festival naroda. Nakon toga je uslijedila glazba, zabava do 6 h ujutro...Bio je to uistinu najljepši doček Nove godine u mojem životu. A i u mnogim drugima... Sutradan smo imali misu u 10h ujutro, a nakon toga je uslijedilo i opraštanje. Mislim da nije bilo osobe kojoj nije bilo žao što je sve završilo, ali cijeli je susret ostao u znaku nade, pa smo tako i mi ostali u nadanju da ćemo se vidjeti dogodine u Ženevi u Švicarskoj, gdje će biti sljedeći susret. Na ručku u 12h, moji Talijani su nas izdarivali, i mi njih doduše ali nešto skromnije. Uistinu su nas iznenadili sa svim. Odvezli smo ih ispred crkve i oprostili se, sa zagrljajima, fotkama i poljupcima.... Divno iskustvo, uistinu, divno. Hvala ti Bože na Susretu, hvala ti na svemu.
BVB
P.S. Moji framaši zajedno sa mnom planiraju put u Švicarsku dogodine, idete li i vi u Ženevu na novi Susret?
Indigo Touch by L&P
Post je objavljen 07.01.2007. u 15:06 sati.