Dobro raspoloženi I. i ja se vraćamo iz posjete mom bratiću i obitelji. Razmišljamo kako su stvari funkcionirale nekad, dok smo bili djeca.
Odlazak u trgovinu. Kao djeca išli smo u trgovinu iz dva razloga. Redovna kupovina kruha i mlijeka ili nabava cuge kada iznenada dođu gosti.
Kupovina kod dolaska gostiju je bio ritual za sebe. Uzmes mrežasti ceker ili platnenu torbu nabacaš par flasa od Jamničke, možda i kole, dosta flaša piva i pokoja boca vina. Nekako to prebaciš preko ramena, osmjehujući jer su ovaj put zaboravili Traubisodu ili Inku čije su boce bile teže prazne, nego neke druge pune. Polako se zaputiš u obližnji dućan. Ulaziš, teti na blagajni prijavljuješ i odlažeš prazne boce. Ona samo kimne glavom. Mislim da na kraju nitko nije ni znao koliko si donio. Odlazak u dućan je značio i to da ćeš kupiti Stil ili Swing, omiljena pića i kopije Fante i Sprite za koje tada nisi ni čuo, pokoju kutijicu bombona i obavezni Gringo. Gringo je bio prašak za mješanje s vodom za pravljenje soka, pakiran u malim vrećicima. Zapravo nisam još sreo nekoga tko je radio sok od njega. Ritual konzumacije se svodio na polako lizanje dlana na koji bi se istresao prah i kasnije legendarno crvenjenje ili žutenje jezika od istog. U trgovini je bilo toliko prostora da se bez problema prolazilo izmedju polica, a da je bila lopta mogao se i nogomet zaigrati. Pokupiš prvo mineralne, sokove i pivo. Slijedi vino. Ako se kupovalo kvalitetnije, to je bio Babić kao crno, a Kutjevačka graševina kao bijelo i to je to. Odlazak na blagajnu i prebacivanje torbi preko ramena i polagani povratak kući koji bi obično još bio produljen partijom nogometa s dečkima ispred zgrade, osim ako gosti moraju baš tada doći.
Svakodnevna kupovina je bila gotovo ista s ipak jednim velikim izuzetkom. Kupovina mlijeka. U to vrijeme većina mlijeka je bila u nekim plastičnim vrećicama te se moralo prokuhavati pri čemu bi se stvarao onaj mrski skorup. Na tvoje odbijanje da i to popiješ s ostalim djed i baka bi ljutito odmahivali i mrštili se. Zapravo najbolji dio su bile te vrećice. Vjerojatnost da uzmes vrećicu i da do dolaska kući ostane svo mlijeko u njoj je bila ranga ostanka Dinama u Europi preko zime. Već u samom hladnjaku bi se odvajale vrećice koje su puštale. Obično je slijedio stručan pregled stiskanjem u sredini i provjeravanjem da li pušta na krajevima. Ako je taj test prošao, krenulo se prema blagajni. Obično bi putem ostajali tragovi kaplji mlijeka. Ako je vrećica i to preživjela, ostao je zadnji dio puta, povratak kući. Obično bi putem odlučila popustiti i valjda ništa mi nije bilo mrskije, nego kada se razlije po kruhu. Tada i nije bilo vrećica da se posebno stavi mlijeko u njih. Mame su čak znale i prati te obične plastične vrečice. Još uvijek se sjećam jednog Nedeljnog popodneva u kojem je bio prilog o Bugarskoj gdje su koristili cijevi izrađene od spojenih iskorištenih vrećice od mlijeka za izradu sustava za navodnjavanje, a evo kod nas se sve baca...
Malo me puknula nostalgija, ali tako to dođe. Kada pogledam unatrag, osim naravno bezbrižnog djetinstva, najvažnija stvar je bila vrijeme, kojeg je bilo napretek. I mislim da u povijesti ljudi nikad nisu imali toliko slobodnog vremena kao u tih zadnjih 20 godina socijalizma. I da, opet si kupite platnene vrećice i idite s njima u nabave. Ovog plastičnog smeća ima i previše.
Post je objavljen 07.01.2007. u 00:20 sati.