Prolazim...
Nekoliko godina nakon zatvaranja
na raskršću putokaz, strelica
i ispisano ime uspomena.
Sad tamo svira nešto drugo
što ni u snovima ne bih mogao
nazvati glazbom.
Na pročelju klišeji i kič,
unutra ljudi s kojima me
ništa ne povezuje.
Čekam pištolje, sjekire, lance
i bejzbol palice...
Ne bez razloga.
Na raskršću još stoji putokaz
što miriši po pijanim vraćanjima,
poljupcima i držanju za ruke
i usputnom pušenju u grmlju.
U svakom značenju.
Putokaz što priča o "vječnim" ljubavima
i bolnom shvaćanju o tome koliko su
"vječno" i "zauvijek" glupe riječi.
Tučnjave i bratimljenja,
psovke, upucavanja
i poneko riganje uz
odvlačenje kući.
Generacija premala da bi živjela ratove,
i samozvane dobročiniteljske "mesije"
ne zna kuda bi sa sobom jer
nema vrijednosti ni stava
kao ni oni koji bi ih trebali usaditi
a posadili su samo nule na bankovnim
računima. Na vlastitu sreću.
Do onda putokaz na raskršću
stoji kao utvara i čeka nekog
da mu proda dušu za principe,
uvjerenja i snove što u svijetu
pištolja, lanaca, sjekira
i bejzbol palica zaista
... glupo zvuče.
Post je objavljen 06.01.2007. u 15:04 sati.