barby, ovo je za tebe...
evo pa se divi i ponosi svemu sto si napisala...
pussa:):):):):):)
SKRIVENE TAJNE MOJIH MISLI
Barbara Emer
Neopisivo je objasniti što u ovom trenutku osjećam. Ne znam da li se radi o tugi ili sreći.
Ne razumijem kako je moguće da cura poput mene nije sretna? Imam sve što poželim:super obitelj,odlične prijatelje i jedan san. Taj san je da postanem spisateljica, ali bojim se da sam u
nečemu pogriješila.
Počinjem razmišljati o tome da knjige koje pišem nisu nešto savršene, a toliko sam se trudila oko njih. Razmišljam, i razmišljam, i razmišljam, ali i dalje mi ostaje jedno pitanje: U čemu sam pogriješila?
Problem je što ne mogu naći odgovor i to me dosta muči. Ponekad mislim da ja kao osoba nisam dovoljna. Da u meni fali još nešto što ostali vide, a ja ne! I boli me što to mislim o sebi jer prvo što trebaš napraviti je zavoljeti sebe kako bi te ostali zavoljeli.
Shvaćam da sam preosjećajna cura. Želim se promjeniti, ali ne mogu! Ne mogu se smijati kad u sebi plačem. Osjećam kao da mi netko zabada nož u srce sve dublje i dublje.
Gdje su nestali oni sretni dani moga života? Hm...Možda znam bar jedan odgovor na sva pitanja koja mi se motaju po glavi.
Oni dani su nestali kad sam ga upoznala onog ljeta. Upoznala sam svoju prvu ljubav. Kaže se da se prva ljubav nikad ne zaboravi i nažalost je baš tako jer u sebi sam godinama čuvala svoje osjećaje prema njemu.
Kad sam nedavno imala dečka i dalje sam osjećala ono nešto što bi mi ubrzalo kucanje srca. Da,sviđao mi se dečko, ali mislim da ga nisam totalno mogla zavoljeti zbog njega. Zbog one davne ljubavi skrivene u najdubljem kutku mog malenog srca.
Jednog dečka sam također mogla imati, ali nešto mi je u glavi skrenulo put prema davnoj izgubljenoj ljubavi i tako sam povrijedila nekoga kojemu je stalo do mene.
Zašto ne mogu zaboraviti ono ljeto? Zašto još uvijek kad ga vidim ujutro na busnoj nešto osjetim u sebi? Možda je to jer imam još nešto s njim za riješiti, ali čini se da nitko
od nas dvoje ne želi prvi prići. Ili je možda on zaboravio da sam ja nekada bila važna osoba u njegovom životu.
Najvjerojatnije je tako i mislim da bih se trebala ugledati na njega jer jednom moram krenuti naprijed. Moram se praviti kao da se ništa nije dogodilo.
Opet sam ga vidjela jutros i bio mi je neodoljiv. Privlačile su me one njegove krive smeđe oči. Skriveno sam promatrala njegove muške ruke koje su me nekoć snažno grlile ne puštajući me iz svog zagrljaja.
Zar je moguće da si nismo vjerovali? Zar je moguće da je vjerovao svojim prijateljima kada su mu govorili da ga ne volim, da volim drugog? Hah, kaže se da cure ili dečki nisu vječni, ali da prijateljstvo zato je, ali što ako se dogodi isto što i s nama? Što ako mi prijatelji mojih budućih dečkiju žele uništiti vezu zbog ljubomore?
O sebi mislim da sam samo magnet za budale. Netko se zaljubi u mene, a ja u njega ne. Onda je obrnuto! Ja se zaljubim u nekog koji me ne želi.
I tako dođem do pitanja: zašto mi treba ljubav? Tj. Što je to ljubav? Da, ljubav je nešto najljepše što ti se može dogoditi u životu, ali i nešto najtužnije. Svaki početak veze je nešto fantastično, a kraj je nešto najgore.
Nekim dečkima je lakše nakon prekida pogotovo ako su zgodni. Lako nađe novu „žrtvu“, ali nekim curama treba vremena da si nađu novu ljubav i da zaborave staru.
Koliko puta sam odbacila dečke zbog one glupe ljetne ljubavi. Na kraju bih se pokajala jer nisam htjela priznati sama sebi da mi se mogu sviđati i ostali, a sviđali su mi se mnogi. Samo što nisam mogla izbiti onoga iz glavi.
Kad bi bar brzo padala kiša kao i onaj dan kad smo se priteljica i ja vračale kod mene. Skinule smo patike i hodale po kiši. Bilo je neopisivo. Kao da je ona hladna kiša
izbrisala sve s nas. U jednom trenutku sam pomislila da mogu zaboraviti prošlost i krenuti naprijed. Bilo je predivno! Mislim da je čak ona kiša obrisala sva ružna sjećanja u mom životu, ali i ona lijepa. Sigurno su nestali oni poljupci, zagrljaji, ona prejaka ljubav koja mi je slamala srce.
Jeste li se kad probali kotrljati po kiši? Ako niste napravite to što prije jer jednom se živi i velika je to zabava. Jednostavno ne znam s kojim riječima mogu objasniti onaj osjećaj kad misliš da je cijeli svijet tvoj i da ti nisi jedina koja plače u onom trenutku. S tobom plače kiša. Ne,lažem! Ne samo kiša. Plaču bebe, ostavljene osobe, sretne osobe. Najvjerojatnije plače cijeli svijet. Možda to ne pokazuju, ali vjerujem da u sebi svatko u ovom trenutku plače.
Mislim da sam ovo sad sve previše isfilozofirala, ali bar ja
tako mislim.
Sigurna sam da se svi jednom osjećaju poput mene: tužnom, usamljenom, sretnom. Više niti ne znam kako se osjećam. Smijem se i veselim, ali možda u sebi trenutno plačem. Nisam sigurna. I uz to sam totalno zgubljena.
Ne znam da li osjećam nešto prema dečku iz moje ulice ili prema bivšem dečku.
Sjetim se kako me nedavni dečko ljubio i grlio iako se ne želim sjetiti. Da, bilo mi je lijepo s njim, ali mislim da ga nisam zaslužila. Dok sam bila s njim nisam ni bila sigurna da li sam ga voljela. Sviđao bi mi se, ne bi mi se sviđao? Mrzila bih ga, voljela bih ga? Tko zna! Najvjerojatnije samo Bog jer ja sam i dalje sva zgubljena i zbunjena.
Bit će da to moram zaboraviti, ali ne što brže mogu nego s vremenom. Jedna uzrećica kaže „Što brže zaboraviti neku osobu, to znaći još više voljeti ju!“. To je ona fucking
istina jer sam i ja tako NJEGA pokušala zaboraviti neko vrijeme i što sam napravila? Zavoljela sam ga još više i svaki dan sam plakala. Vani bih se pravila kao da sam sretna i da mi je sve u životu odlično dok bih doma umirala od boli koju sam imala u srcu. Najgore je bilo to što nisam nikome mogla reći za tu svoju bol.
Danima bih sve trpila u sebi sve dok se odjednom nisam rasplakala jer sam mislila o sebi da sam nitko i ništa.
Još sam davno izgubila svoju najbolju prijateljicu. Mislila sam da je nešto više od onoga što je pokazala.
Kako se možeš praviti da si nekome prijateljica kad nakon neke male prepirke ideš svašta govoriti o njoj i onda ispadne da je ona loša osoba?!
Ne, to nisu prijateljice. To su samo one osobe koje se pretvaraju da su netko i nešto kako bi svi trčali za njima.
Poželim da se takve osobe nikad nisu rodile jer samo
uništavaju okolinu i ljude koje su ih zavolile.
Za mene to nisu živa bića, ali ipak. Govori se da svi jednom griješe, ali moja prijateljica je pogriješila više puta i shvatila sam da ne zaslužuje to što sam stalno trčala za njom. Nisam više tako glupa i naivna kao i prije. Ta cura traži od mene da joj se ispričam za nešto što sigurno nisam napravila. Priznajem da smo obje pogriješile, ali odlučila sam da joj se ne ću ispričavati. Ovako i onako bi sve bilo uzalud jer bi se to svaki put ponavljalo.
Sada kad me vidi samo okrene pogled, a i ja to radim. Znam da ona više nije dio mog života i smatram da više ni ne će biti. Izgubila je moje povjerenje ako je dopustila da zbog one glupe sitnice sve uproprasti.
Možda jednoga dana opet počnemo pričati, ali to ne će biti kao u vremenima kad smo bile prijatljice.
Ali dosta sad o nebitnima. Sad mi se spava. Htjela bih
usnuti i probuditi se u boljem stanju. Htjela bih biti sretna, imati dečka i naravno, prijateljice. Ali ujutro ću se probuditi u vlastitoj koži. U tijelu neke obične gradske cure koja i dalje traga za „pravom“ osobom koja će joj ukrasti srce, a ne za onom koja će mi slomiti srce kao i svaki put. To je sve čin jedne obične ljubavi.
Leptir ide od cvijeta do cvijeta ostavljajući trag. Takva je i ljubav. Svaki put se nađe netko novi. Ponekad u vezi ostanu povrijeđeni dečki, ponekad cure, a ponekad čak i oboje. A zašto to kad su svi lijepo mogli biti skupa?Zašto se nisu mogli nastaviti voljeti?
Danas sam promatrala prijateljicu koja je plakala zbog svađe sa dečkom. Skupa su oko godinu dana i šest mjeseci.
Još je premlada za vezanje i što se više veže to više će patiti. Bio je to samo neki maleni nesporazum, ali i zbog
toga se pati. Mislim da bi tinejđeri trebali uživati što više u slobodi, a kad upoznaju prave osobe rođene za njih onda bi se trebali vezati.
Svaki dan, prolazeći gradom, vidim zaljubljene parove i tužno gledam prema njima pitajući se zašto i ja ne mogu biti sretna poput njih, a onda bolje razmislim i shvatim da sam još premlada da se za nekog toliko vežem. Nakon što se vežem za nekog i to se dogodi prebrzo onda se napatiš u životu kad izgubiš tu osobu.
Mislim da se čak ni ne valja truditi oko neke osobe kad se zaljubiš jer te uništi to kad ne želi ništa s tobom. Nakon nekog vremena što se više ne trudiš saznaš da se on ili ona uvijek zanimao ili zanimala za tebe. Tek onda shvatiš da za ljubav treba dvoje i da, što se manje trudiš, to više i bolje će ti ljubav doći.
Voljela bih ulaziti u tuđe misli i saznati što ostali misle.
Bilo bi baš lijepo putovati u tuđim mislima i tako saznati šta ostali misle, kako se osjećaju, šta žele raditi. Sigurna sam da svi bar jednom u životu isto razmišljaju. To je dosta normalno. Neki misle kako im treba samo novac, neki da im fali ljubav, neki da im je u životu sve odlično, neki da nemaju ništa u životu.
Inaće, osobe koje nemaju novac u životu su sretniji nego oni koji ga imaju jer imaju nešto što oni ne će imati-ljubav. U životu se moraš naučiti na ono što imaš iako je to malo. Male stvari te mogu činiti sretnim i moraš se naučiti da život nije bajka. Nećeš odjednom dobiti veliki dvorac u kojem ćeš živjeti s princem na bijelom konju. Nećeš nikad biti sretan u životu ako ne shvatiš da možeš živjeti bez toliko stvari koje ti nisu potrebne u životu.
Kao stariji živjet ćeš u malome stanu ili kućici s dvoje-troje dijece i jednim mužem koji će te voljeti.
Ako to nije pravi život za tebe znat ćeš. Shvatit ćeš da onaj muž nije za tebe i da trebaš naći onog pravog.
Zato ja savjetujem ostalima i sama sebi da razmislite prije nego što se poželite udati za prvog dečka koji će kleknuti pred tobom i zaprositi te.
Uvijek sam se htjela udati sa dvadeset i jednu godinu i roditi tako mlada. Lijepo je biti mlada mama, ali onda nemaš vremena za zabavu. Moraš ostajati doma i čuvati novorođenčad.
Još sam mlada za te stvari. Iako ću uskoro napuniti šesnaest godina osjećam se zrelijom jer počinjem shvaćati neke stvari koje prije nisam htjela prihvatiti.
Naprimjer, nisam htjela prihvatiti da savren dečko ne postoji i da nikad ne će postojati. Dečke koje ću u buduće imati nisu nitko i ništa. To su samo one mlade i prolazne ljubavi uz pomoć kojih učiš na pogreškama.
Ovu subotu sam se dosta zabavila. Bila sam sa prijateljicama, gledala televiziju, grickala... To je pravi život. Nisam uopče razmišljala o dečkima, nego samo o tome kako se moram što više zabaviti. Od sad, pa na dalje se moram naučiti zabavljati što više, a što manje razmišljati o njemu. O onom prokletom dečku kojemu je samo do glupe zabave s prijateljima.
Zašto neki dečki razmišljaju samo o travi i zabavi, a ne o curama? Jednostavno ne razumijem kako je moguće da u cijelom gradu ON ne može zavoljeti jednu osobu. Toliko cura se zaljubilo u njega, a on se na to samo smije. Taj dečko ne zaslužuje biti voljen jer prema curama moraš imati i poštovanje, a ne razmišljati o tome samo kako ćeš ju iskorisiti. Gdje je u tome smisao? Ako netko stvarno voli pričekat će kad ona bude spremna, a ne da će ju ići nagovarati. Iako dečki nisu savrešni, ali i to se mora proći u životu.
Jednom mi je frendica rekla:“Nitko nije savršen. Zapravo, svi smo mi savršeni za jednu osobu!“. Sad joj počinjem vjerovati. Nitko nije savršen i svatko ima svoje mane. Čak
i ja koja je nekad bila „svetica“. Sada mrzim sebe iz prošlosti jer sam bila previše osjećajna, trpila sam ljude koji su tračali o meni i, što je najgore, mislila sam da će mi doći princ na bijelom konju. Hahaha, princ na bijelom konju! Koje bombe. Umjesto princa dođe samo konj. Pa šta? Konji su lijepe životinje. Šala mala!
Danas sam išla kod doktorice. Prolazila sam mračnom ulicom koja je znaćila NJEGA. Čak sam se počela bojati. Mačke i ptice bile su oko mene, a iza mene on. Nisam se
okretala i nastojala sam što prije izaći iz mog kaosa.
Vidjela sam svijetlo i žurila sam prema njemu. Svijetlo je oznaćavalo voljene osobe: obitelj i prijatelji. On su me spasili. I mogu reći da je ona svijetlost i ulica obasjana suncem predivna.
Mogla sam izabrati između NJEGA: mračna i bolna staza i između NJIH: svijetla i radosna staza. Izabrala sam njih iako sam mogla imati i njega, ali odlučila sam nešto u životu: okrenuti novu stranicu!
Posvečeno mojim najdražima.
Hvala što ste uvijek bili uz mene!
Post je objavljen 06.01.2007. u 10:39 sati.