Pucketaju tipke,
jutrima budim se uz gudanje čela
Noć je, sasvim tiho u našem stanu
u kojem čekam da otisci s prozora
nestanu sami od sebe
jer tebe nema da očistiš poglede
i ove mrlje što skupljaju se u kutovim
očiju kao mala mora
Shvaćam odlaske,
razaranje jelki, ukrasa sa stolova,
shvaćam vatromet, čestitke
i stampedo želja,
ali zima je
ne volim se buditi sama,
utrnutih koljena
na razlomljenoj cesti
koja je naš krevet bez tebe
i ona crvena svjetla
kad avion uzlijeće i ti odeš
a ja gledam dugo
i prazno
s okusom kafe
iz tvojih usta
Post je objavljen 06.01.2007. u 23:59 sati.