E pa moji frendići, hvala vam neopsivio na obilju komentara koji zasuše moj blog ovih dana. Sve vas ja volim, od onih najmlađih pa do onih s osteoporozom! I želim dobrodošlicu svojoj dragoj Jenny, službenom (ali tajnom) predstavniku uže familije! Honey, nadam se da nećeš ostat zgrožena, morat ćeš se, uostalom, naviknut da je tvoj rođak blago poremećen (blago je možda malo preblago rečeno). I nemam ja ništa protiv tebe, naprotiv, imam sve protiv tebe!!! Ma šalim se, naravno, samo ti čitaj i komentiraj, ništa se ne boj, ne grizem (tako često).
I osim po novoj omniprezentnosti moje drage familije u svim aspketima moga života, ovaj post je i još po nečemu drukčiji od ostalih. Naime, pisan je u arhaičnom Officeu 2003 pro. Gotovo svi prijašnji bili su s velikom ljubavlju u tromboznom srcu pisani u beta verziji Officea 2007. Nov, sjajan, blještav, lagano mušičav ali ipak predivan! Ali, nakon što je jadan Wordić pretrpio sve one tekstove o neizrecivim i izopačenim scenama iz mog života, beta verzija je podnijela otkaz i odjebala me, ukratko. I sad sam na njezinom djedu (koji se ne buni protiv ove izuzetno moralno upitne rečenice). I zasada dobro surađujemo (punih 10 minuta).
A sada o nečem betonskijem (da ne kažem konkretnijem). Bliži se vrijeme mog drugog odleta iz roditeljskog gnijezda (koja klišejska floskula..). U neđeju u jedanes i peset ujutro letim za metropolu, pun novogodišnjih odluka direkt vezanih za nadolazeću lavinu kolokvija. Ali bojim se da ću ponovo pasti u letargiju i depresiju te odjebati sve obveze, osim onih prema ljudima do kojih mi je stalo (a tu NE SPADAJU Erben i kompanija!!!). Trudit ću se, koliko mi moj truli mozak bude dopušto, da se to ipak ne dogodi. Za svaki slučaj, ovdje bilježim sve nadolazeće obveze, kako bi se poslije mogo smijat sam sebi:
Prvo, naučiti jebenu zoologiju. Povadit bilješke iz one odvratne Erbenove knjige (u koju je on upiso slova koliko je crnog pod noktom), molit se Bogu da ne dobijem kaskadni slom živaca kada otkrijem da sam učio nepotrebne živinske sustave, te objesit asistenticu koja kuka kako sam zajebo na stodvaestpetom milimetru crteža gujavičine rasplodne mašine. I zatim napisat kolokvij...
Drugo, naučit za DVA kolokvija iz kemije. Jedan je ispravak onog kolosalnog kraha od prošlog puta, a drugi je novi kolokvij (a nemam BLAGE veze što biH trebAo učitI za njega). Ali prvo slijedi zatvaranje asistentice u digestor. I puštanje zemnog plina. I stavljanje u digestor jedne samokresajuće šibice. Pa puštam njoj na izbor: gašenje veeelikog ventilatora pa da se udavi u plinu ili kresanje šibice pa da odleti u zrak zajedno s pola faksa. Mislim, nije mi žena ništa posebno skrivila ali netko treba bit žrtveno kozle za moju frustraciju...
Treće, podavanje samog sebe profesorima iz matematike. Možda si na taj način kupim tako željeni potpis! Ali bolje im je da uživaju jer će im to bit zadnje u životu. Nakon što dobijem potpis za njih sam smislio čitav repertoar vječnih kazni koje bi zauzele dosta megabajta. Samo ću reći da, između ostalog, uključuju nekoliko ananasa, jedne tupe vile i dosta miševa...
Četvrto je stanična i molekularna biologija. Novi profa je moj idol ali ona babetina s „ju-es-beom“ i iritantnim glasom je kao stvorena za rad u streljani... kao pokretna meta! >-( Nek uživa u početku svoga kraja...
Zatim dolaze na red Miško i Žutoperak. I naš jebeni seminar koji se opasno približava a mi nismo bili sposobni ni odrediti TEMU za njega. Tako da čisto sumnjam da će od toga svega išta ispast. Uostalom, zar se vrijedni mučiti deset dana za pišljivih 2 boda u moru od 107 ili koliko bodova koje sveukupno možemo natuć u ovom kolegiju? Po meni ne...
ZA KRAJ sam ostavio svog najdražeg profesora, my all time favourite!!! Pogađate, naravno, da je riječ o onom odvratnom, sadističkom, izopačenom, nacističkom, ćelavom, niskom, jebenom, prokletom, ljigavom, nehumorističnom i „šarmantom“ gadu iz tjelesnog! S tolikim guštom ću mu doć u subotu po potpis, znajući da sam ga zajebo pred nosom, znajući da se njemu za to živo jebe ali svejedno... Gad jedan, koji nas je tjero da se po magli, koju si mogo nožem rezat, penjemo na Sljeme ko kakve gusketine (mi, naravno, nismo ali nije u tome poanta...)! Gad koji nas je čeko deset minuta na vrhu a onda bi sjurio nizbrdo i živo mu se jebalo za nemoćnike koji hripaju u predsmrtnim mukama duž puta! GAD koji zaslužuje da ode u penziju i da prima čitavih jednu kunu mjesečno pa se onda ne bi kurčio svojim nabildanim tjelešcem niti bi nam se rugao kako i penzioneri mogu izletit na Sljeme za sat vremena! Ma pizdun jedan...
A nakon svega ovoga dolaze još samo ispitni rokovi u veljači, i to baš u onom mjesecu koji ima najmanje dana. Nakon što se opet pretvorimo svi u snopove iznerviranih živaca (iznervirani živci, ma koja sintagma, čovječe!) i nakon što pobijemo pola neurona u mozgu možda KONAČNO uslijedi par momenata odmora. Ali do toga još ima...?
Post je objavljen 06.01.2007. u 00:25 sati.