Pregled posta

Balkanski jezici u Europskoj uniji
EURASISCHE MAGAZIN. Die Netzzeitschrift, die Europa und Asien zusammenbringt. /Mrežni časopis koji združuje Europu i Aziju/, www.eurasischesmagazin.de (Altomünster), br. 12-06, 28. prosinca 2006., Wolf Oschlies*

S Rumunjskom i Bugarskoj ulaze u EU dvije balkanske zemlje koje sa sobom donose i proširenje jezičnog polja Unije. Ćirilično pismo sada ulazi u bruxellesku birokraciju i u bruxellesku politiku. To je čas da se srpskim, bugarskim, rumunjskim, makedonskim, slovenskim i hrvatskim jezikom – u slučaju da ga ima – napokon pobliže pozabavimo.

Godina 2006. donijela nam je na Balkanu još jednu državu: Crnu Goru, s 13.812 četvornih kilometara i 620.000 stanovnika. Dakle nešto manju od savezne zemlje Schleswig-Holstein i gotovo s točno onoliko stanovnika koliko ima i savezna zemlja Bremen. Ali na Balkanu nemaju važnost veličina i broj stanovnika, nego identiteti i jezici.
Crna Gora bila je u kasnim 1990-im godinama miljenica međunarodne zajednice zato što ova nije tada imala u ruci ništa drugo protiv beogradskog diktatora Slobodana Miloševića. Da je sve bilo onako kako bi odgovaralo Crnogorcima, tada bi ta za njih tako unosna situacija bila mogla zauvijek potrajati, a zbog čega oni nisu nikada ni podupirali oporbu Miloševiću. Jer su znali da se ako oporba pobijedi za njih više nitko ne će zanimati, nego da će se mnogi sjetiti uloge Crne Gore u krijumčarenju i drugim mediteranskim lupeštvima. Tu se onda pojavila državna samostalnost kao zlatni put, i njime je ta zemlja počela dosljedno koračati – od uvedbe njemačke marke kao nacionalne valute g. 2000. pa sve do referendumske odluke za neovisnost u lipnju 2006.

Zemlja Bogu iza leđa
Pravno gledano Crna je Gora pravovaljana država, ali je u svojoj biti ipak samo jedna od onih balkanskih karikatura o kojima se u njemačkoj publicistici već prije 90 godina podcjenjivački sudilo ovako: Države bivaju stvarane od nacija koje imaju sve atribute koji neku naciju čine jedincatom – zajednički jezik, identitet, povijest, teritorij i t.d. Na Balkanu su etničke skupine stvorile ili za sebe zahtijevale vlastite države – u nadi da će uz pomoć pogonske sile vlastite državnosti napokon postati nacijom, a čime one nisu nikada bile niti su mogle biti.
Crnogorci postoje još od kasnoga srednjeg vijeka, ali ipak samo kao dio srpskog etnikuma. Oni jesu i ostaju Srbi – koji se od drugih Srba razlikuju samo po tomu što nisu tijekom 400 godina osmanlijske tuđinske vlasti nikada bili posve okupirani. Kamo Osmanlije ne mogahu ujahati, ondje ih se ne mogaše ni viđati, pa je tako „Zemlja crnih gora“ (što znači talijansko ime za tu zemlju Montenegro odnosno slavenska Crna Gora u njemačkoj prijevodu) mogla živjeti u relativnoj neovisnosti. Među Srbima je za Crnu Goru bio u optjecaju i ironičan pojam Zemlja Bogu za leđima.

Sve jedna rodbina
Crnogorski identitet, da se i ne govori o crnogorskoj jeziku, nije se nikada oblikovao – naprotiv: Crnogorski vladika-biskup Petar Njegoš (1813.-1851.) pokazao se 1847. u svojoj pjesmi „Pozdrav rodu iz Beča“ (Wiener Gruß an die Landsleute) sretnim što postoje stanovite dijalektalne razlike kod Srba: „Lipo, ljepo, lepo, lijepo – listići su jednoga cvijeta“. Što bi na njemačkom glasilo otprilike ovako: „Schön, scheen, scheun – sind doch Blätter derselben Blume“. I upravo je to suvereno vladanje jezikom zaslužno da je Njegoš postao jednim od najvećih pjesnika Srba, čiji spjev u stihovima „Gorski vijenac“ (Der Bergkranz) pripada Panteonu južnoslavenske literature.
Danas u crnogorskom glavnom gradu Podgorici izlazi književni list „na crnogorskom jeziku“, za koji nitko ne može reći što to jest. Navodno crnogorski ima u pismu dva slova više od srpskoga, a ni za njih nitko ne zna. A ista grčevitost vlada na svim područjima u kojima Crnogorci žele dokazati jedincatost svoje nacije i nacionalne kulture. Imaju čak i svoju vlastitu Crkvu te se pozivaju na crkvenu autokefalnost u prošlosti, što je u najboljem slučaju samo napola opravdano: Srpska pravoslavna crkva sastojala se je do 1921. od četverih ili peterih autokefalnih Crkava, među kojima je bila i jedna crnogorska, koja se zatim dragovoljno pripojila srpskoj Crkvi. U jednom izlaganju u Bonnu rekao je g. 1997. tadašnji predsjednik, a poslije predsjednik vlade Crne Gore da gotovo svi „Crnogorci imaju rodbinske sveze u prvom koljenu sa Srbijom“ – no on je poslije postao najtvrđim borcem za crnogorsku državnost, jer samo ona njega, glavnoga „kuma“ mediteranskog krijumčarenja cigaretama, može spasiti od talijanskih kaznenih gonitelja.

Njemački primjer
Ta etno-lingvistička mješavina na Balkanu ponekad bi Nijemcima udarila u oči zato što je slična onoj u Njemačkoj: Nijemci nisu nacija koja se po stupnju svoje unutarnje kohezije može usporediti s Francuzima, Englezima, Rusima – nije nikada postojao njemački Paris, London, Sank Petersburg. Čega je kod Nijemaca bilo, to je skupnost srodnih plemena na temelju zajedničkog jezika, pri čemu je svako pleme imalo svoje vlastito središte kao kristalizacijsku točku svojih kreativnih energija: Weimar u Thüringenu, Dresden kod Sasa, München kod Bavaraca etc.
Nekako tako Nijemci su prije 100, 200 godina zamišljali Južne Slavene. Svi su oni „jedan jedini narod istoga jezika“, sudio je 1829. Leopold von Ranke, a točno 100 godina nakon toga napisao je njemački zastupnik u Reichstagu i poznavatelj Balkana Hermann Wendel: „Srbi, Hrvati i svi drugi jesu jedan narod. Ako oni to nisu, onda to nisu ni Nijemci.“ Uz takvo poimanje pristajali su i Južni Slaveni. U ožujku 1850. zaključili su Srbi i Hrvati u Beču „Sporazum o književnom jeziku“, koji je počinjao riječima: „Mi uviđamo da jedan narod treba jednu književnost i jezik“, ovo potonje po njemačkom ili talijanskom uzoru, gdje se isto tako nije izmišljalo umjetni zajednički jezik, nego se jedan dijalekt uzdigao na razinu književnog i standardnog jezika.
Naravno da romantično njemačko poimanje etničkog i lingvističkog jedinstva svih Južnih Slavena nije bilo u svemu ispravno, a u međuvremenu je cijela Europa morala bolno iskusiti koliko je u pravu bio Milovan Đilas kada je s ogorčenošću ustvrdio: „Kada se na Balkanu počne diskutirati o jezicima, odmah se i noževi počnu brusiti.“

Jezik u teoriji i balkanskoj praksi
Politički motivirano diferenciranje jezika mjerilo je sve manje etničke tolerancije: etničke napetosti navješćuju se i produbljuju unazađivanjem jezične snošljivosti. Mi tu imamo dakle posla s temom koja je politički bremenita, a što nas sili na teoretsko razjašnjenje:

o Jezik pripada ljudima (ali nipošto nije uvijek i human).
o On je sustav znakova (koji regionalno gledano vrijedi samo za inner circle).
o On je medij razmjene misli (kada se naime želi dijalog).
o On je komunikacijska zaštitna ovojnica mišljenja (ili pak misaone primitivnosti).

Pojedinačni se jezici razlikuju posredstvom varirajućih gramatika, t.j. strukturalnim pravilima komunikacijskog objektnog jezika. Naglasak je na strukturama, jer tek varirajuće strukture konstituiraju nove „jezike“, dok promjene u pogledu fonda riječi ne igraju nikakvu ulogu. Svaki dan pojavljuje se otprilike tuce novih riječi u njemačkom jeziku, no time se njemački jezik ne mijenja – zbog čega je i DDR sa svojim pokušajima koji su trajali tijekom cijelih 1970-ih da se „socijalističkoj njemačkoj naciji“ dade „vlastiti jezik“ morali doživjeti neuspjeh.
I u zajedničkom jeziku Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca bilo je predivnih, praslavenskih regionalizama – primjerice hrvatski brzojav za telegram, oporba za opoziciju etc. –, ali naravno da je posve promašeno te minimalne leksičke razlike učiniti temeljem nekog vlastitog „hrvatskog“ jezika. Prijašnji Nijemci vazda su gledali na Balkan kao na nešto jedinstveno, gdje se govorilo „ilirskim“ jezikom, za koji su još na početku XIX. stoljeća postojali njemački udžbenici.
Poslije se došlo do uvjerenosti da se novi jezici mogu konstituirati po odluci političke volje, što se uvijek iznova pokušavalo, ali što još nikada nije uspjelo: ni u Austriji 1946., ni u DDR-u nakon 1970., a ni u bivšoj Jugoslaviji nakon 1991. Djelomičan uspjeh postigli su samo Austrijanci u Bosni, koju su g. 1878. preuzeli od Osmanlija te su ju visoko uzdignuli obzirnim odnošenjem prema stanovništvu. Da bi Bosance učinili imunima na srpski nacionalizam, forsirao se „bosanski“ jezik – što je, kada se uzme u obzir da je u Bosni bilo 90 posto ili više od toga nepismenih, teško moglo biti išta više od političkog trika.

Balkanski jezični osjećaj
U ožujku 2003. ubijeni srpski predsjednik vlade Zoran Đinđić u mladim godinama bijaše studirao u Njemačkoj te je glatko govorio njemački – što je bilo dovoljno da ga (po njegovu vlastitu priznanju) gotovo svi njegovi sunarodnjaci proglase „njemačkim špijunom“. Đinđić se uvijek zabavljao prisjećajući se kako je veliki srpski jezični reformator Vuk Stefanović Karadić (1787.-1864.) službeno bio difamiran kao „njemački špijun“, zato što je on – učenik Helderov, prijatelj Goetheov, čovjek koji se dopisivao s braćom Grimm – glatko govorio njemački.
„Orijent“ je taj kod Južnih Slavena, tvrdio je Đinđić pejorativno, koji ih navodi na takvo prosuđivanje. Na Balkanu se u pravilu govori više jezika – četverojezični analfabeti nisu ondje nikakva rijetkost. Govori se strane jezike jer ih se pod tuđinskim vladarima mora znati ili zato što trebaju za samoobranu u etnički miješanim područjima. Srbin na Kosovu koji nije znao albanski nije ni prije imao nipošto lak život – da se i ne govori o sadašnjim prilikama. Strane jezike osjećalo se dakle kao prisilu ili kao nužnost, što je za posljedicu imalo duboko ukorijenjenu averziju prema stranih jezicima općenito: Tko je stranac i tko se k tomu još i usmeno izražava u nekom stranom idiomu, njemu valja pristupati s oprezom – a sasvim je sumnjiv onaj tuđin koji unatoč tomu govori domicilnim jezikom. – Ja znam o čemu govorim nakon što sam u brojnim izaslanstvima kao promatrač izbora u Makedoniji, Bosni, Hrvatskoj etc. često bio sumnjičen da sam „špijun“.
Do Karadića Srbi su govorili srpski, a pisali svojevrsnim crkvenim srednjoruskim. Karadić ih je savjetovao: „Piši kako govoriš, čitaj kako piše.“ Tako je srpski dobio svoju lakoću, zbog fonetske ortografije, ali je „orijentalno“ udaljivanje od vlastite kulture pisanja imalo naknadne učinke. Kod mnogih balkanskih Slavena „knjiško pisanje“ još je uvijek sinonim za „kratko pisanje“ – što objašnjava zašto se s Južnim Slavenima teško može kratko i sažeto komunicirati.

Kako je bugarski bio spašen – i kako su ga komunisti držali pod papučom
Ali to je samo jedna strana medalje. Druga je strana to da je Južnim Slavenima i njihovim neslavenskim susjednim narodima posredstvom političkih prilika bio otuđen njihov materinji jezik. To vrijedi primjerice za bugarski, veoma star i lijep jezik. Njemački slavist August Leskien čak je na nj gledao kao na prvi jezik među Slavenima, zbog čega je g. 1871. objavio „Udžbenik starobugarskog jezika“, koji se i danas primjenjuje – naravno, kao udžbenik starocrkvenoslavenskoga.
G. 1393. Bugarska je pala pod osmansku vlast, pod kojom je bugarskom jeziku uskoro zaprijetilo odumiranje. Spasile su ga „Slavensko-bugarske pripovijesti“, koje su bile patriotska grmljavina protiv „preziratelja otaca“, a koje je bugarski monah Paisij Hilendarski objelodanio g. 1762. S njim je započelo kulturalno „ponovno rađanje“ Bugara, koje je dovelo do njihova oslobođenja g. 1877.
Oduvijek su u Bugarskoj postojale dvije velike jezične podregije, Jakane na istoku sa svojim snažno naglaženim glasovima 'a' i 'ja', i Ekane na zapadu, gdje se sve izgovaralo više pomoću početnoga E. No zbog toga nije bilo problema sve dok je u alfabetu postojao er-goljam /znak kojim se u pisanju označuje dotični samoglasnik koji se u različitim govorima različito izgovara – prev./, kojim se grafički sjedinilo sve govorne varijante.
I upravo je taj znak bio odbačen u bugarskoj pravopisnoj reformi u ožujku 1945. Tu su reformu proveli novi komunistički vlastodršci kako bi zbližili bugarski s ruskim, što je u nekoj mjeri i postignuto uzdizanjem Jakane na razinu standardnojezične norme. Pravila iz 1945. vrijedila su do današnjih dana, iako su njihove posljedice bile razorne: kroz sve što se na bugarskom piše provlači se kulturalna pukotina, svakom novom naraštaju moraju se pravopisna pravila iznova nametati, kulturalno zračenje glavnoga grada Sofija snažno je umanjeno zato što ona leži duboko u području Jakane, grafičko-fonetsko razlikovanje od srodnog makedonskog bilo je maksimalno produbljeno etc.

Od Bugara je ćirilica došla k Rusima – a Staljin ju je htio ukinuti
Stalno sve luđe: Bugari od g. 1100. pišu ćirilicom, koju je njihov vladar Simeon I., jedan od obrazovanih muževa tadašnje Europe, g. 893. razvio iz nepraktične glagoljice, koju Ćiril i Metoda oko g. 860. bijahu stvorili kao prvo pismo Slavena. Od Bugara ćirilica je došla Rusima, Ukrajincima, Bjelorusima, Srbima etc., a čak je i kod Rumunja bila u uporabi do 1860. I baš je taj istočnoeuropski grafijski medij Staljin htio uništiti oko godine 1930., zato što ga je previše podsjećao na carizam, pravoslavlje i reakciju. Uz pomoć latiničkog pisma on je htio ruski jezik proširiti na zapad i na taj način promicati komunističku ideologiju, što je Bugarima već tada izgledalo kao nešto stravično. Staljinov je plan doživio neuspjeh, a isto je prošao i plan vođe SS-a Heinricha Himmlera, koji je g. 1943. Bugarima savjetovao da uvedu latinički alfabet.
Nešto drukčijom, ali jedva imalo manje uzbudljivom bila je povijest makedonskog jezika, koji je po mišljenju njemačkog slavista Reinholda Trautmanna bio materinji jezik Ćirila i Metoda. Najkasnije u XV. stoljeću makedonski je razvio sve one posebnosti koje ga sve do danas znamenuju u krugu slavenskih jezika, ali je do njegova normiranja u smislu stvaranja književnog i standardnog jezika moglo doći tek nakon 1903., kada je veliki vizionar Krst Petkov Misirkov u jednoj knjizi predložio da se zapadnomakedonski dijalekti uzmu za osnovu novog makedonskog „jezika književnosti“. Dotad je makedonski jezik bio skupinom pokrajinskih dijalekata, ali je u partizanskoj borbi u Drugom svjetskom ratu posve dokazao svoju komunikacijsku uporabivost. Pa je tako bilo samo po sebi razumljivo da su partizani 2. kolovoza 1944. odlučili stvoriti republiku Makedoniju unutar jugoslavenske federacije, u kojoj će „makedonski narodni jezik“ biti „službeni jezik“.
Vlastito pismo taj jezik nema, bugarsko nisu htjeli preuzeti, isto tako ni srpsko, pa su izrađivali i odbacivali prijedloge sve do svibnja 1945., kada je dovršen novi alfabet, koji je na snazi do danas.

Rumunjski – romanski otok u slavenskom moru
Olujne putove razvitka nemaju za sobom samo slavenski jezici, nego je i rumunjski kao „romanski otok u slavenskom moru“ doživio burna vremena. Kako su prabalkanski Dačani i Geti, koje je Rim držao pod okupacijom samo od 106. do 271. poslije Krista, postali Romanima, to je do danas ostalo „enigma si miracol istoriei“ (zagonetka i čudo povijesti), kako je to povjesničar Gheorghe Bratianu g. 1929. ocijenio u naslovu jedne knjige koja je poslije postala slavnom. Pretpostavlja se da su vojna služba, mješoviti brakovi, širenje kršćanstva etc. pridonijeli tomu da se kasni vulgarni latinski preobrazi u rumunjski. Kako se to točno događalo i u kakvoj je to svezi s rumunjskom etnogenezom, to, razumije se, ne zna nitko – zbog čega je svakako opravdana šarmantna teza da su drugdje nacije stvarale brojne dijalekte, dok je na Karpatskom gorju na osnovi jednog „rimskog“ dijalekta nastala rumunjska nacija.
U zbilji je dijalektalna razvedenost rumunjskoga zanemariva: postoji Dacoramana sjeverno od Dunava, dijalekt kojim govori 80 posto svih Rumunja. Osim toga postoji Aromana (u Makedoniji), Meglenoromana (na sjeveru Grčke) i Istroromana (u Istri), za koji Rumunji kažu da je disparuta astazi (danas izumro), a što na sreću nije točno.
Istočno od granične rijeke Prut leži Republika Moldavija, bivša rumunjska Besarabija, koju su Rusi 1944. na kraju anektirali. U posljednjih 15 godina to je suverena država, no koja mora zatajivati svoj rumunjski identitet. Već 31. kolovoza 1989. proglasio je parlament tadašnje Sovjetske Republike Moldavije da su Moldavci Rumunji i ta je moldavski jednak rumunjskomu. To tako i jest, jer „moldavskog“ jezika ima isto toliko koliko postoji i „DDR-jezik“. Konzekvenca koja odatle proizlazi, naime ponovno sjedinjenje Moldavije s Rumunjskom, nije se sviđala Rusiji, koja već 15 godina podupire odmetničku Republiku Pridnjestrovlje na istoku Moldavije, a ovu trgovačkim embargom prisiljava da do daljnjega odustaje od svoga nacionalnog i jezičnog određenja.

Idiotizam glede srpskohrvatskog i hrvatskosrpskog jezika
Što je u Moldaviji – Pridnjestrovlju početkom 1990-ih bio secesionistički rat uvezen iz Rusije, to se istodobno događalo u Jugoslaviji kao pravi građanski rat. Naročito su se Hrvati osjećali ugroženima od „velikosrpskog agresora“, a kao dokaz stalno su stavljali pred oči tobožnje potiskivanje „hrvatskog jezika“. Što je bilo besmisleno: u Jugoslaviji su bila samo tri jezika, na sjeveru slovenski, na jugu makedonski, u ostalim regijama jedinstveni materinji jezik 80 posto svih građana Jugoslavije, „koji su Srbi nazivali srpskim, a Hrvati hrvatskim“, kako je to svjetski poznati hrvatski liričar Miroslav Krleža s lakoćom ocijenio. U međunarodnoj znanosti stotinu se godina govorilo samo o „srpskohrvatskom“, sve dok hrvatski fašisti, ustaše, došavši u travnju 1941. uz pomoć Hitlerova rata protiv Jugoslavije na vlast u njihovoj „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ (NDH), nisu to promijenili. Njihov doslovce prvi zakon odnosio se na „čistoću hrvatskog jezika“ – što je cilj koji je desetljećima nakon rata nacionalistička hrvatska emigracija u Zapadnoj Europi i Južnoj Americi gromoglasno propagirala. U Jugoslaviji taj jezični nacionalizam nije na početku imao nikakve šanse: u „Novosadskom sporazumu“ zaprisegnuli su Srbi i Hrvati na jedinstvo njihova zajedničkog jezika – s dvjema sekundarnim podvrstama: sprskohrvatskom i hrvatskosrpskom.
Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koju su slijedile daljnje provokacije: Hrvati su povukli svoj potpis ispod Novosadskog sporazuma te su službeno zatražili da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četirma jezicima: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. Savezna vlada u Beogradu vidjela je kako se otvara Pandorina kutija, jer po tom etničkom načelu moralo bi se onda dopustiti i daljnje jezike, među kojima muslimanski za Bosnu, jer po logici Hrvata nije moglo biti nikakva zajedničkog bosansko-hercegovačkog jezika.

Bruxelles kao nada za fizički razoreni i mentalno oštećeni Balkan
U međuvremenu je sve skupa postalo još mnogo gore. U Hrvatskoj su na snazi nadzorne i kaznene odredbe u pogledu „hrvatskog jezika“ koje su slične onima u NDH, ali su ipak neučinkovite: u ljeto 2006. pala je na kazališnoj školi u Splitu cjelokupna prva studijska godina na ispitu iz predmeta „hrvatski jezik“ – mladi ljudi znali su jednako malo kao i bilo tko drugi što bi to moglo biti „hrvatski jezik“.
Njega naime nema, kao što pokazuju i pokušaji da se srpske filmove u Hrvatskoj providi „hrvatskim“ titlovima: Gledatelji se hvataju za trbuh od smijeha, jer je to jedan te isti jezik, ako se izuzme nekoliko hrvatskih neologizama – „zrakomlat“ (Luftdrescher) namjesto helikopter –, koji je zadugo podbadao maštu šaljivčina da ostvare svoje vrhunske domete.
Prvoga siječnja 2007. Rumunjska i Bugarska postaju članicama EU-a. Vjerovati da je Bruxelles toliko pronicav da vidi kako te dvije države prima i kao jezične „pionire“ bilo bi zacijelo promašeno, ali upravo to jest velika nada za fizički uništeni i mentalno oštećeni Balkan. S ulaskom Bugarske ćirilično će pismo postati službenim u EU-u, što ide na ruku i Srbima i Makedoncima i što nas općenito može uvesti u novo razumijevanje balkanske povijesti i kulture. S Rumunjskom faktično ulazi u EU i Moldavija, bar što se tiče jezika i etnosa njezinih građana. EU ne može Rumunjsku prepuštati samoj sebi kada se ta za „Rumunje s obiju obala Pruta“ brine i mora se brinuti. (zg)

*Prof. Dr. Dr.h.c. Wolf Oschlies (r. 1941.) predstavljen je uz članke objavljivane u ranim glasilima kao stručnjak za Istočnu Europu i Balkan, u nekim časopisima iz g. 2005. i 2006. navode da predaje na Sveučilištu u Gießenu, a neki ga kao autora članaka predstavljaju kao znanstvenog suradnika Njemačkog instituta za vanjsku politiku i sigurnost iz Berlina ili nekih drugih ustanova. /prev./