Marketing
...sweet child o'mine....
She's got a smile that it seems to me
Reminds me of childhood memories
Where everything
Was as fresh as the bright blue sky
Now and then when I see her face
She takes me away to that special place
And if I'd stare too long
I'd probably break down and cry
Sweet child o' mine
Sweet love of mine
She's got eyes of the bluest skies
As if they thought of rain
I hate to look into those eyes
And see an ounce of pain
Her hair reminds me of a warm safe place
Where as a child I'd hide
And pray for the thunder
And the rain
To quietly pass me by
Sweet child o' mine
Sweet love of mine
Where do we go
Where do we go now
Where do we go
Sweet child o' mine...
ovo je pjesma za mene...
samo sam to htjela reć, napisat il kaj ja znam, iskazat, eto...
prva kitica- sjećanje na mene...
razmišljala sam o tome da izbrišem jučerašnji post al sam se ipak predomislila i rekla neću... jer bi tako napravila ono što ne smijem- sramila se same sebe i onog što sam osjećala jučer u 3 sata u noći... eto, tak vam noć i samoća i pun mjesec djeluju na mene...
nisam neki romantik, al možda negdje duboko... vele mi da izvana led, iznutra vatra... pa možda i to jesam ja...
baš sam komplicirana... danas je cijeli dan sijalo sunce... u prošlom postu sam napisala da su to sitnice koje me uveseljavaju... i zaista, bila sam sretna cijeli dan iz banalnog razloga jer mi je u mojoj crnini bilo vruće... da se razumijemo, volim zimu, ali ne ovu bljuzgetinu odvratnu... volim kad je sve bijelo i kad je zrak toliko hladan da me pluća bole kad dišem...volim kad je sve oko mene bijelo i čisto i neokaljano... svijet je lijep... a ne ovakve promočene, jadne ulice....i fali mi ta zima... fali mi to da se uvijek iznova živciram jer mi je zima, jer moram nositi i kapu i rukavice i šal i čizme... jer su mi stopala uvijek promrznuta, jer me uvijek svi izgrudaju pa sam sva mokra na toj hladnoći.. i sama se sebi čudim što to pišem ali fali mi....
prije par dana sam išla u drvarnu po drva i zamirisalo mi je na proljeće... ne mogu vjerovati, početak siječnja a ja nanjušila mirise koji me redovito vežu na vuzmenku... proljeće, jedva čekam... ne zbog svog rođendana, ne zbog cvata i buđenja zemlje, već zbog vuzmenke... vjerojatno nitko osim nas koji smo od malih nogu vezani uz taj običaj ne može shvatiti koliko on nama zapravo znači... ok, koliko meni znači... i zapravo ne mogu opisati zašto, možda zato jer su uz vuzmenku vezana moja najljepša sjećanja iz djetinjstva... možda zato jer se tada osjećaj povezanosti među svima nama povećava (no dobro, između nas, susjeda)... možda jer mi je to prilika da se držim sa ljudima s kojima se inače uopće ne družim... al eto... meni je uskrs i tjedni ispred njega najdraže razdoblje godine...
neznam o čemu da još pišem... ništa posebno mi se nije dogodilo... al opet i je... to vam je evo ona moja manija da svaki dan tretiram kao nešto posebno, pa ću reći da mi je dan bio kao nijedan dosad-što doista i jest...
neznam gunsići mi se danas vrte po glavi pa ću stavit njihovu slikicu...
ovo je najvjerojatnije njihova najpoznatija slika al eto...
pozdrav svima... budite dobri, pristojni i pametni- he he...
it is better to burn out than fade away...
..........................ne znam dal razumiješ, ali volim te...............................
Post je objavljen 05.01.2007. u 22:16 sati.