Bitka u Koraljnom moru – protivnici se uzaludno traže
Japansko mornaričko zapovjedništvo odobrilo je nove Planove za daljnje osvajanje područja Pacifika. No, tijekom usvajanja tih planova japanski visoki časnici iznenada su se podijelili, pa su se pojavili oni koje bi Athumanunh nazvao realni i trezveni, te oni koje bi opet nazvao nepromišljeni i ratoborni. Dok su prvi isticali i upozoravali da su opskrbne i druge komunikacijske crte sada već postale previše duge i da će one još više opteretiti flotu na izdvajanje većeg broja brodova za zaštitu istih. Oni drugi pak su bili glasniji i mnogobrojniji, a američki zračni napad na Tokijo iskoristili su za svoje stavove da su američke baze još uvijek preblizu japanske prijestolnice i da ih treba odbaciti još dalje. Tako se prvi na udaru našao Port Moresby, a daljnji Plan predviđao je upad u područje Solomonskih otoka. Opijenost početnim pobjedama i iznenadnom slavom zahvatio je veliki broj japanskih operativnih stožernih časnika, pa su oni načinili mnoge propuste i Plan izradili na brzinu bez prethodne procedure stožernog rada svih časnika. Potpuno je zanemarena činjenica da sada japanska flota mora braniti veliki broj uporišta koja su dobili tijekom osvajanja, a broj ratnih brodova nije se povećao. Zaboravili su da sada više ne mogu računati na početno iznenađenje koje su postigli početkom rata, jer sada su američki zrakoplovi provodili masovna izviđanja i japanski smjer napada vrlo lako mogli su predvidjeti američki operativni časnici. Na kraju japanski časnici nisu bili svjesni da američki obavještajci već duže vrijeme posjeduju ključ japanskih šifri. (U svibnju 1940. američki ophodni brod u Beringovom moru pronašao je truplo japanskog mornaričkog časnika kod kojeg je bila knjižica s ključevima za šifriranje. Najvjerojatnije je to bio neki mornarički časnik stradao tijekom japanskih vježbi koje su se odvijale po tim sjevernim ledenim morima. Američki obavještajci uspjeli su taj događaj održati u najvećoj tajnosti i sada im se konačno isplatilo. – po Athumanunhu) Najgore pak po Japance, po Athumanunhu, je bilo to što su sada njihovi časnici počeli podcjenjivati protivnika. (Nikada, ama baš nikada, bez obzira koliko protivnik bio slab, zbunjen ili iznenađen, ne smije se ni na trenutak, ni u snovima, podcijeniti! – po Athumanunhu) Tako su sada u napad krenule vrlo skromne japanske flotne snage. Dakle, obije protivničke eskadre, nakon kraćeg vremena zatišja opet su opasno pokrenule svoje strašne i predivne ratne brodove. Bila je to zora 05. svibnja 1942. godine. Dvije američke NOS predvođene CV USS Yorktown i CV USS Lexington spojile su svoje plovne sastave. Pratile su opasne krstarice (6 američkih i 2 australske), te veći broj brzih razarača. Prema njima kretala se japanska eskadra koju su predvodili CV HIJMS Zuikaku i CV HIJMS Shokaku (svaki od njih nosi po 63 borbena zrakoplova – po Athumanunhu), a prate ih ništa manje opasne japanske krstarice HIJMS Mioko i HIJMS Haguro i određen broj razarača. No, ubrzo je nastao problem. Vrijeme kao da se poigravalo s protivnicima. Iznad Koraljnog mora bilo je izuzetno lijepo vrijeme gotovo idealno za veličanstvenu bitku, ali na nekim područjima bjesnili su olujni oblaci i padala je snažna povremena kiša. Upravo ta područja skrivala su protivničke eskadre jednu od drugih. Časnici su postajali sve nemirniji i nervozniji, pa gdje je taj protivnik!? Grozničava potraga i veliki broj izvidničkih zrakoplova u zraku koji traže protivnika stvorilo je veliku i nezapamćenu zbrku. Ne da ništa nije išlo onako kako treba, nego je sve išlo baš onako kako ne treba. Ni jedna eskadra nije bila svjesna koliko su blizu jedni drugima. Zrakoplovi su cijele dane bili u zraku više puta naletjeli jedni na druge, pa je znalo doći i do vrlo žestokih zračnih sukoba izvidnika. Sve to je jasno govorilo da su tu negdje veliki ratni brodovi, ali pa gdje su??? Polako se spuštala mirna večer, a izvidnički zrakoplovi i njihovi umorni piloti vračali su se na svoje nosače. Iznenada su japanski zrakoplovi nadletjeli američke nosače, no, kako su i japanski nosači bili na samo desetak milja od američkih, a spustila se večer, japanski piloti bili su uvjereni da su to njihovi nosači. Odjednom su se pojavili američki zrakoplovi i pomiješali se s japanskim. Jedni i drugi zauzeli su smjerove za spuštanje na nosače. Dakle na američke nosače sada se žele spustiti i japanski i američki piloti. Nitko od posade i operativnih časnika na nosačima nije primijetio ništa sumnjivo. Sve je bilo podređeno spuštanju zrakoplova. Posada je užurbano provodila rutinske procedure za spuštanje, a onda su i zrakoplovi počeli signalizirati svjetlima da se spuštaju. Odjednom zlo i naopako! Neki od zrakoplova ne signaliziraju ugovorenim signalima! Dežurni časnici na palubi zbunjeni su: dio zrakoplova signalizira dobro, a dio krivo. Onda pak: UZBUNA! Motritelji na protuzrakoplovnim topovima prepoznali su protivničke zrakoplove. Nastala je silna zbrka. Obrambena protuzrakoplovna paljba otvorena je iz svih topova. Sada pak su iznenađeni i japanski i američki piloti. Nije im jasno zašto njihovi nosači djeluju po njima. Na nosačima više nitko nije razlikovao vlastite od protivničkih zrakoplova. Japanski i američki piloti napokon su shvatili da su oko nosača protivnički zrakoplovi, ali nikome od pilota nije bilo jasno trebaju li braniti ili pak napasti brodove, ili možda zrakoplove. Slučaj je htio da se i japanski i američki nosači rabili iste frekvencije, pa je i u eteru vladala neopisiva zbrka. Doista, više nikome ništa nije bilo jasno, a onda su japanski nosači upalili sve svoje reflektore ne bi li tako na sebe naveli svoje zrakoplove. Bilo je to u posljednjem trenutku jer već je mnogima zrakoplovima nestalo goriva, pa su padali u more. Dvije eskadre sada su se mogle prepoznati, ali nitko se nije želio upuštati u noćnu bitku. Zato su obije eskadre počele s noćnim pripravama za predstojeću dnevnu bitku.
Post je objavljen 05.01.2007. u 17:13 sati.