Lijepi dječak ušao je u malu kupaonicu.Njegovo lice je bilo tužno i izbijeno.Osjećao se tako usamljeno.Tako prazno.Kao da je sam na cijelom sjebanom svijetu.Da je jedno živo truplo koje ljudi vide, ali s gađenjem i žaljenjem gledaju.Izbjegavaju.Krupne suze počele su kliziti niz njegovo lice puno velikih i bolnih masnica.Tiho je jecao i primio se za mjesto gdje se nalazilo njegovo jadno, čisto srce puno krhotina.Sporo je kucalo.Kao da je željelo prestati činiti taj teški, neželjeni posao.Grubo je obrisao biserne suze i time ostavio crveni trag na licu.Htio je isčupati i slomiti tu bol, taj osjećaj tuge i vječne hladnoće.Htio je prestati osjećati.Zauvijek.Otišao je do kade i napunio ju kipućom vodom.Maknuo je majicu sa sebe i uzeo mali, oštri žilet.Ispružio je ruku i opustio je.Htio je da vanjska bol nadjača onu unutra.Onu goru.Polako je zarezao ruku.Počele su teći kapljice njegove gorko-slatke krvi.Lice mu je ostalo bezizražajno.Jače je zarezao.I još jače.I najjače.Konačno je osjetio najljepšu, najbezbolniju bol od svih.Onu koju si je sam zadavao, a ne drugi.Lice mu je odjedanput postalo sretno.Oči su mu se bolesno sjajile.Počeo se luđački smijati.Tako sretno i zlobno.Blistava, gusta krv padala je na čisti i bijeli mramor.Dječak je ušao u kipuću vodu.Zavrištao je.Htio je sav bijes, svu mržnju izbaciti iz sebe.Užasno ga je peklo ali nije htio izaći iz kade.Stavio je svoju krvavu ruku u vodu.Jače je zavrištao.Crvena voda je tekla izvan kade.Cijela kupaonica se crvenila ali dječak nije brinuo.Počeo je plakati i urlati.Nije ga bilo briga više ništa.Nitko ga u ovom svijetu ne voli i on će pobjeći iz njega.Uzeo je žilet i prerezao žile.Krv je štrcala po zidovima, staklu, po cijeloj kupaonici.Njegove oči su se preokrenule.Vidjele su se samo mrtvačke bjeloočnice.Uronio je u vodu sa sretnim izrazom lica.Nakon nekoliko sati, njegovo krvavo tijelo je beživotno plutalo po hladnoj i crvenoj vodi, dok je njegova prljava duša sretno napuštala ovaj okrutan svijet...
Post je objavljen 05.01.2007. u 12:20 sati.