Da kulturno-povijesna, prirodna i tradicijska baština mogu biti pokretač i nositelj razvoja kraja koji takvom baštinom obiluje (tako da se baština čuva, a ne da se iskorištavanjem uništava), jasno je svima – samo ne Valpovčanima i ljudima s Valpovštine.
Na neke turističke i gospodarske potencijale ukazao je još 1875. godine Osječanin Franjo Kuhač koji je boraveći u Valpovu posjetio dvorac, kušao poznatu Valpovačku šljivovicu, obišao neke „liepe lovačke kućice u švicarskom stilu“ po okolnim šumama, primijetio „liepe trgovine i svakovrstne obrtnike“, posjetio „hladne i tople kupelji“ Valpovačkih toplica i još se provozao čamcem po Karašici (danas bi mu se Valpovčani vjerojatno smijali). Evo kako je on to ukratko opisao:
„Valpovo ne leži baš u najromantičnijem priedjelu Slavonije, nego u lijepoj plodnoj ravnici. Puk je dobroćudan, čestit, vazda pjevajući, liepa uzrasta te govori krasnom hrvaštinom…
Još bujnije uspieva tu voće i dudovi. Tu raste posebna neka vrst trešnje vodenjače, pa kajsija, breskva, mandala, kesten, orah, plemenita jabuka, sočna kruška i izvrstna šljiva, od koje se glasovita šljivovica peče…
Nu najznamenitije, što u ovih krajevih imade, to su orijaške hrastove šume, koje su svojim izvrstnim drvom i šiškami po svem svietu na glas izašle. Na prostranih lovištih svake su godine hajke na vukove i lisice, te lov na srne, jelene, zeceve itd. kojom sgodom znade se tuj naći osoba iz najviših i dvorskih krugova. U nekih šumah dao je baron Prandau sagraditi liepe lovačke kućice u švicarskom stilu…
Valpovo ima 3.300 stanovnika, većim dijelom rimokatolika. Ima tu župna crkva i tri kapele, četverorazredna mužka i ženska obća pučka učiona. Tu je poštarska, brzojavna i parobrodarska postaja, žandarska i carinska štacija, porezni ured i kotarski sud. Ima tu liepih trgovina i svakovrstnih obrtnika, - velika gostiona, liekarna, hladne i tople kupelji. Ima pivovar (od g. 1724.), ciglane, vodenice, paromlin…
Karašica kraj paromlina sva vrvi ribom, jer tu imadu obilne hrane. Na njoj ima majušni „parobrodić“ imenom „Valpovo“; nu ne tjera ga para, nego ga vitlom tjeraju oni, koji se voze. Ugodna je zabavica provezati se na njem…“
A što bi od toga danas (132 godine kasnije) kao posjetitelj mogao doživjeti?! Gotovo ništa, na žalost.
Post je objavljen 05.01.2007. u 12:01 sati.