Sjedim na krošnji mračnog starog hrasta...
Igramo se lišćem Vjetar i ja... pričamo tišinom...
smijemo se satima...
Bojimo u crno svaki list posebno... strašću...
Šapuće mi tiho... da njegovo sam Ponoćno Nebo... nevjesta što ostavlja za sobom crni trag u beskraju...
Njegov dah miluje mi razum, dok prstima mrsi moje kose vrane...
Prepuštam se noći... ne želim zoru...
Ne želim ptice koje okrutno paraju magiju noćne tišine...
Post je objavljen 05.01.2007. u 10:13 sati.