već vidim kako će ovo završiti...
svaki puta dok ja o nečemu pišem, o nekoj odluci, eventualnom komadu koji se pojavi ili nešto, svaki put se to izjalovi...
tako će vjerojatno biti i sa ovim, ali ko ga hebe...
u biti, to je sitnica... ali opet neobična za mene... ova 3 dana sam odlazio s posla oko 6, pola 7 što je dosta nevjerojatno za mene... tjerale me kolege s posla da idem normalno doma, neovisno o poslu kojeg imam... i ja ih nisam slušao...
ali, na novu godinu sam iskoristio lijepo vrijeme i prošetao Bundekom... lagano, penzionerski... cca sat i pol...
i bilo je jako lijepo... opuštajuće... inspirativno za donošenje odluka...
donio sam jednu ali vrijednu odluku... ne se ubijati na poslu... odlučio sam poslušati kolege koji su mi govorili da idem doma... da ne ostajem dugo... a ja ih nisam slušao zbog moje potrebe za dokazivanjem...
e pa - bio sam u krivu! evo - priznajem! meni nije bed priznati greške...
kome se ja moram dokazivati? čije je mišljenje najvažnije? tko je gazda? za koga radim? tko je jedina osoba koja mora biti zadovolj a sa svime time?
i naravno da odgovor nije nadređena osoba nego - ja!
kao prvo, u ovih skoro već 4 mjeseca na "novom" poslu ubio sam se radeći nemoguće stvari... i svi su rekli svaka čast... ali meni to nije bilo dovoljno... htio sam još... srediti još neke stvari, riješiti i posložiti neke kockice u budućnosti... još divljenja i zahvale... (ko da je to važno!??) htio sam biti još luđi i bolji (ovaj put zbog sebe)... zbog mojih hirova...
i onda mi je ova šetnjica pomogla da shvatim koliko sam u krivu...
koliko sam zabrijao... da je sve to nevažno... na kraju mi je ipak najvažnije kako sam ja happy i zadovoljan sa svime...
i onda sam si rekao - ok, imaš puno, postigao si mnogo... kaj ti nije dovoljno? ajde se malo posveti sebi!!!
i mislim da sam krenuo dobro s tom idejom... ovaj tjedan radio sam do pola sedma najkasnije... što je mila majka kako sam znao zakardašiti...
i gužva je... i sve je hitno... ali uvijek je tako i uvijek će tako biti... a ja sam plaćen samo 8 sati (ajde, solidno sam plaćen), ali opet - pa nije meni nitko tako drag da ću se ja ubiti zbog nekoga... nije mi bed ostati sat vremena duža, možda i 2 ako zatreba... ali to je to... nič več... ;)
i znam da i opet - dobro radim ;)
još kad bi i opet krenuo u teretanu???? ;))
prije nego vratim one kile što sam izgubio od dokazivanja na poslu?
i znam da ima nade za mene...
(na dočeku sam se onako smrdljiv i polijan ipak... družio sa nekom ženskom... ali ništa posebno... jer sam bio mrzovoljan od poljevanja... a i ona je brijala nekaj svoje...
dakle... mogu, hoću, znam i.... BUDEM! ;))
Post je objavljen 04.01.2007. u 23:50 sati.