glava mi je puna misli, turobnih, pustih, ogoljenih poput kamena. hladne misli. nista pametno. gdje sam ja od pametnih misli... bacam svoje misli u prostor a one se odbijaju o zidove i na kraju ih samo ja slušam. mislim, slušam, boli me glava. kao da gledam kroz neki gusti crni veo. košmar. ležim u krevetu i ponekad mi se čini da mi neka ogromna težina pada na prsa. tjeskoba, bit će. previše mi toga nije jasno. lebdim u nekoj nemogućoj dimenziji, uranjam u averziju prema svemu što me okružuje, tonem u neki crni ljepljivi mulj. srce mi se raspuklo i sad me iznutra žderu trulež i crvi. šaljem neke bezmislene mailove. da da, bezmisleno je prava riječ za ovih mjesec dana. osjećam se kao da me prekrila prašina. i svaki dan sve je gore. ne da mi se.. jel može netko vratiti vrijeme??
Post je objavljen 04.01.2007. u 20:41 sati.