Marketing
Nisu čovjekove najbolje prijateljice, ali možda je baš u tome draž
Kad sam prvi put vidio Tinu, bila je veličine hrčka. No iako malena, bila je živahna, vesela i zaigrana. Odmah sam je zavolio. Stoga mi nije bilo ni čudan silni trud koji je Coupe uložio da bi ponovno stala na noge nakon što ju je pokupio auto. Govorili su mu da ima ozljedu kralježnice, da bi mogla ostati hendikepirana, da je zahvat skup... ali nije se dao. Zbog toga Tina i danas trčakara i skakuće.
Trill je (ne naša Trill, pa pogledajte fotku zaboga!), jednostavno rečeno, divljakuša. Uvijek nemirna, uvijek spremna za igru. Coupe i Mata Hari su već navikli da su im ruke stalno pune sitnih ogrebotina. Za ogrebani namještaj ih nije briga jer ionako nije njihov. :-)) A tko bi joj ni zamjerio pokoju ogrebotinu kad je svi obožavamo. Vjerojatno čak i draga nam frendica PrijeSvegaDama koja dobije alergisku reakciju kad je valjda 15 sekundi u Trillianinom društvu. Pa počne kihanje, brisanje nosa, crvenjenje...
Rusty je sasvim drugačiji. Nema kod njega grebanja ruku ili namještaja. Nema igre sa svakim. Štoviše, malokad sam vidio da netko s toliko stila odbija društvo neželjenih kao što to čini on. Uz to je mačak sasvim specifičnih navika. Primjerice, Heinz ga je svojedobno kao psa vodio u šetnju kvartom. Rusty je mirno (naravno bez vezice) išao uz njegovu nogu. Kad bi ugledao psa, maknuo bi se u stranu, pričekao da prođe i onda nastavio hodati uz Heinza.
Toliko za sada. U sljedećem postu odgovorit ću na rukavicu koju mi je bacila Ire, a u onom nakon toga ću vam pokazati neke sjajne fotke.
Post je objavljen 04.01.2007. u 19:58 sati.