Marketing
Dosada...
Nekako u zadnje vrijeme nemam inspiracije niti za pisanje postova, no ipak ću probat nešto napisat pa šta bude... Ne očekujem baš puno komentara ali nema veze... Nakon dudo vremena sjetila sam se jedne osobe, osobe koja mi je mnogo pomogla u životu i bez koje ne bih bila ono što jesam, govorim o svom prijatelju Darku, nakon dugo vremena sam se sjetila dana kad je ušao u moj život i promijenio ga... Znam da sam sjedila u zubarskoj ordinaciji u strahu od boli koja me čeka iza onih glomaznih bijelih vrata... Sjedila sam i čekala kad ću začuti onaj smirujući glas sestre koji me poziva da sjednem na onu stolicu, i kad zbilja, odjednom su se otvorila velika bijela vrata, no nije izašla sestra nego jedan dečko, prekrasne plave kose i prekrasnih plavih očiju, te prekrasnog osmijeha od kojeg sam se odmah osječala bolje... Od velikog šoka uspjela sam se samo nasmješiti, misleći da netko takav nikad nebi ni razgovarao sa mnom... Napetost je rasla iz dana u dan, neprestano sam isčekivala taj dan kad ću ga opet vidjeti... I dočekala ga, ušao je u ordinaciju razbarušene kose od vjetra i predivnog rumenog lica... Opet sam se skamenila, no ipak sam uspjela progovoriti onaj najjednostavniji "bok" koji je zvučao tako glasno, i onda... Nakon stotinke tišine koja se meni učinila kao sat vremena uzvratio je onim najjednostavnijim "bok" koji je zvučao kao najljepša melodija koja je polako otapala nelagodu iz mog srca... Nakon tjedan dana pitao me ono, što sam tako jako priželjkivala, iz dana u dan, za što sam molila svake noći od onog dana kad sam ugledala njegove predivne oči... Pitao me hoću li biti s njim.... Nakon što me to pitao nisam ni slutila kolike ću noći provesti u njegovu zagrljaju, osječajući njegove tople i mekane ruke oko svog struka, ljubeći njegove meke usne... Voljela sam koliko je to mogla jedna četrnaestogodišnjakinja, voljela sam ga svim srcem, voljela sam ga bez obzira na sve... Znala sam da nećemo zauvijek biti zajedno iako sam to svim srcem priželjkivala i najviše sam strepila od onog dana kad ću ga morati gledati u zagrljaju druge djevojke, prisječajući se da sam jednom davno to bila ja, da je mene onolikom ljubavlju gledao i ljubio, kad će mi reći ono konačno zbogom... I dogodilo se... Odjednom je zazvonio telefon i kada sam čula njegov predivan dubok glas, srce mi je bilo nekako veselije no znala sam da nešto nije u redu... Otišla sam do njegova stana, pozvonila i ušla... Bilo mu je teško, nije znao kako mi reći... Zagrlio me i rekao mi da mu je jako stalo do mene ali da je gotovo, da je našao nekog koga voli više od mene... Mislila sam da ću umrijeti, nisam znala što reći, nisam znala što učiniti, nisam znala ništa pa sam počela plakati, tako jako plakati kao što nikad nisam... Obečao mi je da ćemo ostati prijatelji, no znala sam da sam ga izgubila, da to nije istina, znala sam da je gotovo... Ali nije se ostvarilo, sada smo još uvijek zajedno, kao prijatelji, i volim ga svim srcem i vjerojatno je on jedina osoba koja mi je toliko pomogla, koja mi je pomogla da živim, koja me naučila voljeti... Hvala ti Darko...
Post je objavljen 04.01.2007. u 19:57 sati.