e stvarno je prošlo jako dugo od prošle priče... vjerojatno ste već svi i zaboravili na ovaj blog... a eto, nisam imala inspiraciju baš... i ovo sad sam napisala uglavnom zbog dosade, da bar malo ubijem vrijeme... nije baš nešto jako kvalitetno, al eto... i nerazrađeno je, po običaju... bilo bi bolje da je duže i detaljnije, al mi se ne da :) i zato, nemojte bit prestrogi kritičari...ak to itko uopće bude čitao:)
pa evo...
Čim sam je prvi put vidio, znao sam da nije ista kao drugi ljudi. Teško mi je bilo reći zašto. Izgledala je normalno, ponašala se normalno, govorila normalno... sve je radila normalno. Osim što, eto, ipak nije bila normalna. Sad sam to samo naslućivao... uskoro ću saznati i zašto. No, bolje da krenem ispočetka.
***
Upoznali smo se jednog zimskog dana. Sasvim slučajno, bar se tako činilo. Zajedno smo čekali u redu u banci, i kako se to ponekad zna dogoditi, počeli smo razgovarati. I činilo se da se savršeno razumijemo. Neki neodređeni osjećaj bliskosti... Da, tako bi se to najbolje moglo opisati. Završili smo na kavi. Tad sam prvi put doživio jedan od njezinih monologa, monologa kojima me, to ću tek kasnije saznati, učila onome što sam trebao znati... iako toga tada nisam bio nimalo svjestan. Naravno, i sad ga se sjećam u detalje. Pa kako bih takvo nešto mogao zaboraviti? Gledajući me ravno u oči, govorila je :
'Jesi li kad razmišljao o životu? A o ljudima? Ali zapravo, istinski razmišljao? Nisi, vjerojatno. Malo ih je koji jesu. Ne bih ni ja da sam na tvome mjestu. Ali, došlo je vrijeme da saznaš nešto o tome. Nešto što te ne mogu naučiti knjige ni ostali ljudi. No, ja mogu. Dakle... život nije ništa. Ne, bolje je reći da je život truplo, leš... a ljudi su beznačajni, mali crvići duboko u njemu. Crvići, koji ponekad pokušaju ispuzati van iz truleži, ali uglavnom bezuspješno. Doduše, nekome se posreći i uspije se probiti na površinu. I tad pomisli da je došao do cilja, da je našao svrhu, izlaz, spas... Ali, kad se obazre oko sebe, vidi samo mrak, crnilo, ništavilo. Nikakve odgovore, samo nova pitanja. A tada... Neki, umorni, ostanu tamo gdje su nakon mnogo muke došli i polako umru. Čuo si sigurno za njih, to su Propali Idealisti. Drugi, pak, razočarani, vrate se natrag u trulež, i počnu živjeti kao i svi ostali, ne razmišljajući više o tajnama života... i postanu Cinični Realisti. A treći... Treći ostanu na površini, i tamo, iz mraka, viču u dubine truleži i zovu ostale da im se pridruže, iako znaju da odgovora na vječna pitanja tu nema. Ali, oni, Nepopravljivi Optimisti, vjeruju da će jednog dana doći svjetlo u tu tminu. I žele da ga i drugi ljudi dočekaju zajedno s njima. Ne treba ih slušati, vjeruj mi. Ja znam. Svjetla nije bilo, nema ga i neće ga biti. I to ljude uopće ne bi trebalo brinuti. Znaš što bi bilo najpametnije? Ostati u truleži... Navikneš se, s vremenom. Čak ti i lijepo može biti, ako ne razmišljaš previše. I ostaneš običan čovjek, koji ne teži površini. Najbolje je tako... i najlakše. No, dosta je bilo za prvi put. Nadam se da si naučio lekciju. Sljedeći put na redu je nešto više... vjerujem da je moje povjerenje u tvoje mogućnosti shvaćanja toga opravdano.'
I tada je otišla. Skoro bez pozdrava, nestajući u magli. Ne znam zašto mi se učinilo da vidim nešto crveno kraj njenih ušiju... Valjda sam halucinirao. Ali osjećaj da mi je ona, nekako neobjašnjivo, otela dio životne energije, da se osjećam slabiji nego inače, nije bio izmišljen... Bio je itekako stvaran.
***
Drugi put našli smo se u mom stanu. Nazvala me jedne večeri i pitala može li doći. Nisam joj dao svoj broj, ali to nije bilo važno. Znao sam duboko u sebi da njoj nije bio problem doći do njega. I tako, došla je, tajanstvena i neobična kao i prvi put. Ovaj put nije se zamarala uvodom, odmah je krenula na stvar:
'Osim ljudi, postoji i nešto drugo. Nešto više. Ne, ne govorim o Bogu. Govorim samo o bićima koji nisu ljudi. I ne vole ljude, obično. Ali ima i iznimaka, naravno... uvijek ima iznimaka. Rijetkih, ali ima ih. Oni pomažu ljudima, da se, da tako kažem, izdignu iz truleži... Do površine, pa i dalje, do njih. A tamo, kod njih... Ne, neću o tome sada. Bilo bi previše. Zadovolji se s ovim. Sad, da se vratim na one neiznimne od nas... Hoću reći, njih. Oni ne vole ljude, kao što rekoh. Štoviše, mrze ih iz dna duše... Duše? Hm, ironično... Nema veze, zaboravi ovo. Mala digresija, ništa tebi za sada bitno. Uglavnom, ne podnose vas. Sjeti se svih onih bizarnih nesreća, prirodnih katastrofa... E pa nisu to samo slučajnosti. Oni to rade, kad im je dosadno. Vi ste im neka vrsta igračaka, igračaka koje žele uništiti, jer im je dosadno, i puni su mržnje. I što misliš, zašto je svijet takav kakav je? Zbog njih, naravno... Oni ga uništavaju. Ubili su i Tvorca. E sad stvarno pretjerujem s pričom... Idem dok nije prekasno. Vidimo se još, čovječe...'
I opet je otišla u maglu. I opet sam vidio crveni odbljesak na njenoj glavi. I opet sam se osjećao slabo... neopisivo slabo. Ali, usprkos tome, htio sam je opet vidjeti... I znao sam da i hoću, i to prilično brzo...
***
Tako je i bilo. Jedne noći samo se pojavila u mome stanu. Ovaj put nije puno pričala. Zapravo, uglavnom je šutjela. Kao da je o nečemu razmišljala... bila je sjetna. Pokušao sam je oraspoložiti, ali nije mi išlo. Osjećao sam da se sprema nešto... i bojao sam se, stvarno sam se bojao.
Ne znam što se zapravo dogodilo. Osjetio sam kako gubim svijest, i zadnje što sam vidio bila je ona... ali, drukčija nego što je bila do sada. Ne, to nije bilo moguće... A tada se na moje oči i um spustio mrak.
***
Probudio sam se. Ne znam koliko je vremena prošlo. Ugledao sam je. Sjedila je, sva u crvenom, okružena plamenovima... koji joj nisu ništa činili, kao da je bila imuna na njih. Imala je i rogove, naravno. I koplje. Baš kao u pričama, naravno. Ta bila je vrag. Doslovno. A bio sam i ja, koliko sam vidio. I nisam bio iznenađen... Sve je izgledalo nekako neprirodno prirodno, ako razumijete što želim reći. Ali, htio sam još neka objašnjenja od nje... I dobio sam ih.
'Da, postao si vrag, kao što vidiš. Sad si kao ja. Vjerojatno si već shvatio, ja spadam među one iznimke koje vole ljude. I eto, imamo moć da ih, povremeno, pretvorimo u pripadnike svoje vrste. I time si osiguravamo opstanak. Jer mi se klasično razmožavati ne možemo, pa je ova pretvorba jedina mogućnost našega opstanka. Naime, nismo besmrtni, iako dugo živimo. Dugo za ljudske pojmove. I onda mi 'dobri' vragovi, kao ja, imamo na sebi golemu odgovornost. Jer ove ostale nije briga. Samo uništavaju sve... I naš opstanak ih nimalo ne zabrinjava. Briga ih je samo za sebe, i da što više toga unište i ubiju. Pa rekoh ti već, i samog Tvorca su ubili. Da, postoji Tvorac. Bolje rečeno, postojao je. A zašto su ga ubili? Tek tako, htjeli su dokazati da to mogu. Ne razumijem ih ni ja. Pitaš se zašto ne ubiju nas dobre, ionako smo u manjini? Ne znam zašto je tako, ali nešto ih sprečava da ubiju pripadnika svoje vrste... neko pravilo usađeno duboko u nutrinu njihova bića. Jednostavno to ne mogu napraviti. Sva sreća. Zašto sam tebe odabrala? Na to ti ne mogu odgovoriti. Jer ne znam. Privukao si me nekako. Bio si poseban, iako ti to ne misliš, vidim ti u očima. Ali meni si bio. Ne znam zašto, stvarno. Vražja posla, očito. A da, naravno da te to muči, oprosti što ti prije to nisam rekla. Pitaš se jesi li ti dobar ili loš vrag? Da, još to ne znaš, treba proći neko vrijeme. Naravno, htjela bih da budeš kao ja. Ali ne mogu na to nikako utjecati. Ako si predodređen da budeš zao, bit ćeš. Prosudba će biti za tisuću godina. Da, imamo prosudbu. Ali nije sad to bitno, zapravo. Vidjet ćeš kad dođe vrijeme za to. Ionako ne možeš ništa učiniti. Bolje se odmori dok još možeš. Jer kad budeš znao u koju skupinu spadaš, morat ćeš i djelovati u skladu s tim. I neće biti previše odmora. Zato dobro iskoristi ovih tisuću godina. To je sve, je li tako? Dobro onda, nadam se da će ti se svidjeti život ovdje, nije tu tako strašno, iako ljudi o paklu uglavnom imaju lošu, ali krivu predodžbu. Predrasude, što ćeš. Ma, bolje da više ne pričam, sve ćeš sam vidjeti uskoro. Dođi sad do mene.'
I došao sam. Bio sam nekako čudno sretan. Sjeo sam kraj nje. I pogledao oko sebe, da vidim kako pakao izgleda. Istinu govoreći, stvarno nije bilo tako loše. Moglo bi se meni ovdje i svidjeti... Pogotovo ako postanem zao vrag. Nekako mi to privlačnije zvuči. Nadam se da mi ona ne može čitati misli... A i ako može, kao da je to bitno. Ionako mi ništa ne može... Svidjet će se meni ovdje, sad sam u potpunosti siguran. Baš je zanimljivo biti vrag...
***
Našli su ga u jarku kraj ceste. Buncao je, mrtav pijan. O nekakvim dobrim i zlim vragovima, Tvorcu, paklu, njoj... Uglavnom, gluposti. Zaključili su da mu je alkohol uništio mozak, i odveli ga u bolnicu. Bio je nekako začuđujuće slab. To su isto, u nedostatku boljeg objašnjenja, pripisali alkoholu. A kad su došli ujutro u njegovu sobu, krevet je bio prazan. Njega nigdje nije bilo. To nisu znali objasniti. Jednostavno su rekli da je nestao na neobjašnjiv način... Događa se to ponekad. Nekad te ljude pronađu, nekad ne... Njega nikada nisu. Uskoro su ga i zaboravili u potpunosti...
***
I ljudi su nastavili živjeti kao ništavni crvi... U truleži, nemoćni da išta sami postignu. A mi smo ih gledali odozgo, i smijali se njihovim mukama, koje smo prouzročili, kao ja... Ili ih gledali sa sažaljenjem i ljubavlju, pokušavajući im pomoći, a time posredno i sebi, kao ona... I tako će to trajati jako, jako dugo, možda čak i zauvijek...
Post je objavljen 04.01.2007. u 03:49 sati.