Moram pisati kako bih opisala
zašto mi noge vise s vrhova nebodera
u čija se stakla zabijaju ptice
i zvuk se vraća čist i jasan.
Mjesec je velik,
ime mi je Luna.
I možda sam pogriješila
kad sam zabosila bezdanom
kako bih osjetila vjetar
iz nekog drugog pravca,
ali smijući se
razišla sam se sa poviješću
koja je govorila o stiroporu
i pamtila histerične figure
odjevene u maslinasto zeleno.
A onda sam čula to tiho bubnjanje
i krenula za njim i našla se tu,
na vrhu nebodera gdje je počelo
zavođenje koje zahtijeva upornost
i podsjeća na skicu koja rastvara
sve poznato pred nama
i mene samu koja ogoljena
lebdim raspršena kao intervencija
u umjetnost- difuzno i bez nade za objavom.
Post je objavljen 04.01.2007. u 23:59 sati.