U ustima mi je neodređeni okus
dana i golotinje Renoirovih slika
i tvoja poruka da umrijet ćeš bez
njega kao da ne postoji netko drugi.
Kao da ne postoji ništa
samo šum koji izlazi iz
ruka i napuštenih lica.
Nevina je bol koja se prelijeva
preko čaše dok točiš vodku
i nije ti važno koliko
dugo moraš krvariti kako
bi zaustavio svijet i rasparao konce
koji vise u alternativnom svijetu bez televizije
i mekih pornića.
Kažeš mi da ne znaš što je
pogrešno s tvojim srcem
koje čujemo kako bubnja
s vrhova zgrada dok lete avioni
i padaju bombe osmijeha
bez ikakvog smisla.
Život se uganuo,
očaj se utopio,
a samoća je dobila novo značenje
i možda samo jednom
zadobivena nada neće zakrekretati
jer pretvorena u žabu čeka svoj poljubac.
Post je objavljen 03.01.2007. u 23:59 sati.