Tjedan dana je prošlo.
A ja jos uvijek grlim uspomenu na tebe.
Sama sam kriva.
Što sam tražila to sam i dobila.
A sad, zbog istoga tugujem.
I znam...znam i predobro...
Da kad bi se htjela vratiti, mogla bi.
Ali najiskrenije...želim li?
Od tvoje silne ljubavi, mogla bi iskoristiti svaku mrvicu.
Mogla bi ti nastaviti govoriti da te volim, uzimati ti sve.
Oh, pa nije li super piti na tvoj racun, dobivati poklone, posvećene pjesme.
Mislim, prisjećajući se toga,
da osjećala sam se posebnom,
ali ponekad...i kako neka jebena sponzoruša.
Kao da ti trebaš kupovati moju ljubav.
Kad sam otišla...
Shvatila sam da nisam trebala.
Ali sad je kasno.
Nemogu ti se vratiti.
Mislim, teoretski mogu.
Ali ne želim to učiniti.
Zbog tvojih osjećaja.
Znam da ću jednom opet htjeti otići.
A nebi mogla podnijeti još jednu onakvu večer.
Suze u tvojim očima dok govoriš da mi ne zamjeraš.
Nikad nisam znala cijeniti ljubav koju si mi davao.
Do trenutka kad sam ju prestala izravno dobivati.
Sad mi fali.
Previše mi fali.
Ali stvarno nemogu natrag.
Zbog tebe.
Samo zbog tebe.
I užasno boli da ti ovo nećeš vidjeti.
Nikad nećeš znati da se ne vraćam zbog tebe.
Jer da gledam svoje osjećaje...već bi ti davno bila ponovo u zagrljaju.
Oprosti.
Oprosti.
Oprosti iako znam da ovo nikad nećeš čitati.
Hvala.
Sad mi je lakše.
Negdje sam napisala.
Bolje mi je.
Idem gledati uspomene.
Dok još uvijek volim drugog.
Hvala...
Iz srca ti želim da nađeš neku koja će znati cijeniti ljepotu toga što ima i neće odbaciti to.
Volim te
Nemogu.
Oprosti
Post je objavljen 03.01.2007. u 22:45 sati.