Svi smo mi zarobljeni...svi smo mi zarobljeni samim sobom...ponekad se borimo da promijenimo sami sebe...ali na kraju to nam ne uspijeva...možemo promijeniti ono što radimo...ali ne možemo promijeniti ono što jesmo...ako si sretna osoba ne osječaš se zarobljeno...ako si okružen ljudima koje voliš i koji vole tebe...ako možeš raditi sve što želiš...ako si zadovoljan sam sa sobom...zašto bi se uopće osjećao zarobljeno...tada ne bi želio promijeniti sebe...ne bi morao ni pokušavati...ali takvi ljudi su rijetki...ja ne spadam među sretne...možda ni ti...možda si predebel...možda premršav...prestar...premlad...možda si ružan pa nitko ne želi biti s tobom...ili...možda svi žele biti s tobom ali te ne vole...i onda je sve to besmisleno...možda ti je tijelo ili um sjeban pa cijeli dan trpiš bolove...žnj...
Boriš se s tim problemima godinu za godinom...i ne dospijevaš nigdje...uvijek kao da si na početku...pitaš se dale će se nešto ikada promijeniti...i nezaobilazna stvarnost za tebe je da život ništa ne vrijedi i da je sjeban...
Ali naravno nečeš se predati tako lako...nastavit češ se boriti...da rješiš svoje probleme...da se promjeniš...da nađeš sreću...gdjegod i štogod ona bila...ali i dalje život je isti...ništa se nije promijenilo i dalje si na početku...
I gledaš ljude oko sebe koji su oslobođeni svih problema...i razmišljaš ako su oni uspjeli i ja ću...ali nitko te ne razumije...nitko ti ne želi pomoći...nitko se ne želi maknuti od svoje savršene stvarnosti da bi tebi pomogao...i tako opet na kraju ispada da tvoj život nevalja...kao da je neka viša sila odredila da ti nikad nečeš biti sretan...
Post je objavljen 03.01.2007. u 21:32 sati.