Baze padaju redom
Japance više nište ne može zadržati, Savezničke baze redom padaju: Singapur, Filipini, Bataan, Corregidor, Guam, Wake, Borneo, Celebes, Rabaul, Bougainville, Java… Japanci su u potpunosti postigli svoj ratni cilj i do kraja ispunili svoj Plan. Ogromna područja jugoistočne Azije, sa svim svojim prirodnim bogatstvima i resursima, pala su im u ruke. Japanska privreda bila je osigurana i s dobrom opskrbom razvila je ratnu proizvodnju potrebitu za daljnje vođenje rata. Japan se više nije trebao bojati nestašice nafte kao ni drugih potrebitih sirovina. Za svega 3 mjeseca izvanrednom i do tada neviđenom umješnošću Japan je postigao ono što je planirao. Svijetu je zastao dah. Pojavila se neočekivana i nenadana opasnost koju su svi do tada podcjenjivali. Veličina japanskih uspjeha zapanjila je Svijet, a poraz Saveznika bio je kudikamo strašan poradi činjenice da je to Japanu uspjelo uz minimalne gubitke. Japanci su ukupno za ta tri mjeseca izgubili 15 000 vojnika, 400 zrakoplova, 5 razarača, 8 podmornica, jedan stari bojni krstaš, te 5 malih podmornica. Izgubili su oko 50 teretnih brodova ukupno oko 200 000 BRT, ali im je u ruke palo Savezničkog teretnog brodovlja oko 300 000 BRT. Sve oštećene japanske brodove japanska brodogradilišta popravila su u rekordnom vremenu. Na drugoj strani Saveznici su platili visoku cijenu: izgubili su vrlo bogata područja, onesposobljena je američka Pacifička flota, preko 300 000 savezničkih vojnika je zarobljeno, zauvijek je izgubljen cijeli niz velikih i skupih ratnih brodova, preko 1000 zrakoplova i već narečeno 300 000 BRT teretnog brodovlja. Velika opasnost nadvila se nad Kinu, Indiju i Australiju. Više nigdje nije postojala niti jedna Saveznička flota koja bi se mogla ozbiljnije suprotstaviti Japancima. Svoje poraze Saveznici nisu mogli opravdati pred svojim nacijama, jer nadmoć Japanaca nikada bila velika. Istodobno njihove snage izvršavale su cijeli niz zadaća, njihove opskrbe su bile spore i dugotrajne, a ponekad su toliko dugo zadržavale borbene flote da je samo ijedan odlučniji i ozbiljniji Saveznički napad sve mogao preokrenuti. (Baš poradi toga japansko zapovjedništvo ulaže toliko napora da se unište plovni sastavi Saveznika prije nego bi se ovi dokopali prijevoznih i teretnih brodova – po Athumanunhu) Nevjerojatno je koliko su Japanci malo pridavali pozornosti Savezničkim opskrbama. Japanske podmornice kao da nisu ni postojale, osim za izviđanja i ophodnje. Athumanunh drži da su Japanci počinili i brojne velike greške, što oni donekle mogu opravdati da je to tek početak rata i da njihovi časnici nisu imali ratnoga iskustva (japanska mornarica nije vodila rat punih 36 godina – po Athumanunhu) Japanci su i primijenili novu pomorsku taktiku u kojoj su glavni nositelji zadaća bili CV, a tijekom ta prva tri mjeseca rata izuzetno su ih dobro čuvali, te nisu ni jednoga izgubili. Nevjerojatnom vještinom i preciznošću sve je bilo isplanirano, svi zapovjednici točno su znali svoje ovlasti i nadležnosti. Provodili su temeljita izviđanja, a za razliku od savezničkih zapovjedništava, japansko zapovjedništvo stalno je bilo u tijeku događaja i na svaku novonastalu situaciju brzo je i pravodobno reagiralo. Sve to, uz već prije narečenu i opisanu tešku, zahtjevnu i šovinističku obuku, uvjetovalo je kod nižih časnika, dočasnika i vojnika izvanrednu požrtvovanost, potpuno jedinstvo djelovanja i čvrstu volju da se zadaća obavi maksimalno. Na drugoj strani prema Saveznicima Athumanunh će biti još kritičniji. Saveznici su sve priprave proveli bahato, površno i slabo, zapovijedanje i zapovjedni sustav (C2 vole danas kazati vojni znalci što Athumanunh prevodi kao zapovijedanje i nadzor, uf valjda comand control) bio je trom, površan i krajnje neodgovoran, a obuka je bila nedostatna. Visoki saveznički časnici i zapovjednici u svoj svojoj bahatosti vjerovali su u zablude (npr. po Athumanunhu – Havaji nikada neće biti napadnuti, Singapur nikada neće pasti), a najveća im je glupost što su potpuno podcijenili ulogu zrakoplovstva. Nadalje Saveznici nemaju zajedničko zapovjedništvo nego odluke donose 'tu i tamo' nepovezani i bez ikakvih operativnih planova. Američka torpeda iz toga doba bila su katastrofalna, a podmornice, kojih je bilo u dostatnim količinama i unatoč slaboj japanskoj protupodmorničkoj zaštiti, nisu odradile gotovo ništa. Najgore je što se ne poduzimaju nikakva izviđanja, pa često plovni sastavi plove 'naslijepo' i ne znaju kamo idu. Na kraju svima je bilo jasno da će Japanci pokrenuti nove napade, a nepoznati su samo bili smjerovi i nadnevci istih. Na to se nije trebalo dugo čekati, ali kao mitski veličanstveni ratnici, koji dolaze uvijek kada je sve izgubljeno, pojavljuju se američki nosači zrakoplova i prvi otpori japanskom nadiranju počinju. Tako će slijedećih dana Athumanunh pisati o pomorskim bitkama u kojima glavnu ulogu imaju nosači zrakoplova.
Post je objavljen 03.01.2007. u 20:14 sati.