Dogodi se da Ratniku, usred iscrpljujuće, beskonačne bitke, sine spasonosna ideja i potom za tili čas izbori pobjedu.
Tada pomisli: "Zašto sam se toliko dugo mučio, kad sam tu bitku mogao riješiti s pola snage?"
Iza mene su dvije teške godine. Vjerojatno nisu ni približno toliko teške koliko su mi se činile, ali meni su bile teške jer su bile moje. Nešto sam izgubila, nešto dobila… istina je da ono što sam izgubila zaslužno je za mene ovakvu kakva jesam i ostavilo je najveću prazninu koju više ništa nikada neće moći ispuniti… bar ne na taj način. S druge strane, dobila sam snagu za koju nisam znala pa sam se nakon svega osjećala kao Superman. Sebi barem. Jer mislila sam da neke stvari neću moći prebroditi… a ipak jesam. I uz veliki broj tih nekih malih, nezamijećenih pobjeda, ipak sam sama sebi poput Supermana. Ne vidim kroz zid, ali vidim u budućnost. Neku zamišljenu, al kog je briga. Bitno je da me nosi i omogućava mi da letim. Tako sam se i vratila ovamo. Superman returns. :)
S druge strane, uspjela sam dovršiti nešto što sam vukla previše dugo. Uz vrijeme stižu i promjene. Nekad ne znam što nose… ne znam ni što ću pisati dalje na blogu. Možda isto… a možda i drugačije. A možda sam i sama sebi trenutačno nepoznanica. Počinjem ponovo. Ne znam kako. Kao Batman.
Iako sam navela te usporedbe… daleko sam ja od super heroja. Al kad razmislite, najbitnije je da budete super heroji sami sebi. Ako uspijete spasiti sebe, sigurno ćete moći i nekog drugog.
Istina je da svaki problem, kad ga riješimo, izgleda vrlo jednostavan. Velika pobjeda, koja se danas čini laganom, rezultat je niza malih pobjeda, koje su prošle nezamijećene.
Ratnik će shvatiti što se doista zbilo i mirno usnuti. Ne grize se što mu je toliko trebalo do cilja, već se raduje što je napokon stigao.
Post je objavljen 03.01.2007. u 16:35 sati.