Prije četiri godine odlučila sam s mojom prijateljicom Dadom otići na još jedan koncert Balaševića. Zaželile smo ga se tijekom ratnih godina i jedno vrijeme smo "hodale" za njim po Hrvatskoj. Za Osijek se nismo na vrijeme organizirale, ali već za Čakovec jesmo.
Hvala jj :)
Slijedeći koncert na redu je bio u Koprivnici. Pošto ja ne vozim, a ona samo za "po doma", odnosno samo po našem gradu, morale smo se snaći za prijevoz. Najbezbolnije bi bilo angažirati naše muževe, no oni ne vole baš Balaševića i odlučile smo da nije u redu maltretirati ih da idu kamo ne žele, samo zbog nas. Osim toga mi smo samostalne žene, sami sebi dovoljne i možemo sve same.
Pripreme su trajale skoro tjedan dana. Sastajale smo se na kavi gdje bi proučavale razne vozne redove i odlučivale kojim putem i u koje vrijeme idemo.
Muževe smo samo izvještavale o trenutnom planu puta koji se prilično često mijenjao. Nakon par promjena dobila sam dojam kako im je teško pratiti naše planove i da nas više uopće ne slušaju.
Ni ne trebaju, mi možemo sve same.
Odlučile smo ići vlakom jer je najjednostavnije, a i Dada se jako voli voziti tim prevoznim sredstvom. Ja baš ne volim, ali nisam u situaciji da biram ako želim doći do Koprivnice. Problem je nastao u voznom redu. Remont pruge na jednoj dionici. U HŽu su nam objasnili da nemamo brige jer je organiziran autobusni prijevoz za onu dionicu kad vlak ne može dalje.
Konačno je došao i taj dan. Uzbuđene i već u polasku umorne od silnih priprema i mjenjanja planova krenule smo na put.
Prvo nas je Dadin muž dovezao do Dugog Sela autom.
Tamo smo sjele na vlak.
Vlakom smo se vozile samo nekih pola sata dok nismo sišle i sjele u (pravi) autobus.
Autobus je stao negdje blizu Križevaca kad smo opet ušle u vlak.
Napokon smo došle u Koprivnicu.
Koncert je bio pravi balaševićevski i pisanje o njemu bi zahtjevalo puno više vremena i prostora, tako da ću samo reći da je bilo divno. No, malo smo bile opterećene putom kući. U sitne noćne sate trebale smo se vraćati svim onim prevoznim sredstvima.
Na sreću, na koncertu sam srela prijateljicu Ivu koja nas je pristala povest autom dio puta. Ima još dvojicu u autu, stisnut ćemo se. Problem je nastao kad je Iva rekla da nas na žalost ne može odvest doma jer kud bi morala ići na potpuno krivu stranu od Zagreba, tud su joj doma i mala dječica koju čuva baka pa nema vremena.
Nema problema, snalažljive smo mi. Nazvala sam Arthura i dogovorila da negdje u 2 u noći dođe na parkiralište od Metroa, Iva će nas tamo iskrcati, a on odvesti kući. Sve je bilo riješeno.
Za taj naš put iskoristile smo sva moguća kopnena prevozna sredstva. Automobil, vlak i autobus, sve naše muževe plus jednu prijateljicu i dva njena suputnika.
No, bile smo sretne i zadovoljne.
Bile smo na Balaševićevom koncertu, a i dokazale smo još jednom da mi možemo sve same.
Same smo sebi dovoljne.
Post je objavljen 03.01.2007. u 10:42 sati.