Telefoni šute.
Toliko puta prepričana lamentiranja i snatrenja
odzvanjaju kao jeka
u lijevoj polutci mog mozga,dok kroz ustajalu koprenu smoga
pokušavam dotaknuti stvarnost.Zbilju.Ono što uistinu jest.
Oprezno pipam pod prstima paperje jednog prijateljstva
kao mjesečar spotičući se u mraku
nečijih-svojih iluzija.
I čekam da telefon zazvoni.
I znam da se nema bogzna što reći,jer
riječi su olovne kugle,povuku nas nadolje i začas
hop!
Već smo zabrazdili u novu
pasivnost,pesimizam,pekmezavost.
A to nekako nije dobro
nije zdravo
nikud ne vodi...
"Znam neke drage žene koje,baš kao i ti ...griješe...kad...?".
Baš kao i ja,kažeš?!
P.S.Treba se učiti više voljeti sebe!!!
Post je objavljen 03.01.2007. u 07:16 sati.