Svaki čovjek ima dva života. Jedan je oku vidljivi život (često neživot) radnih dana, ručaka, večera, obitelji, hobija i sve rjeđih prijatelja...
Drugi je samo njegov život misli, život strahova i nadanja, život depresija i smirenja...
U onom prvom prošle godine nisam puno napredovao. Tek jedan papir, ne previše vrijedan. Davno sam ga trebao imati.
U drugom životu dogodilo se puno više. Isti onaj papir, ovdje visokovrijedan - ublažio je jedan nemir.
I nije stalo na tome. Upregnuo sam iskustva, izvukao iz njih maksimum. Porazio strahove, potukao unezvjerenu, gladnu emotivnu rupu u sebi, depresije odložio u prošlost, postigao čvrstoću i smirenost.
Jest, trebalo je sve to biti puno ranije. Al' jebiga... Opet je dobro.
Taj svoj unutarnji život živio sam dobrim dijelom ovdje, pred vašim očima. Prošlu godinu obilježio mi je blog. Iako tek samo dio silnih bespuća interneta iz kojih sam za sebe izvukao maksimum, blog je bio moje najotvorenije razmišljanje. Izlaganja, razmišljanja, zaključci... Blog je bio način na koji mislim.
Woolfie se sjeća razdoblja kada sam u sebi naslutio promjene. Kad sam se uplašio da ću postati čovjek kakve nikad nisam volio - hladan i bezosjećajan.
Ne mogu se sada sjetiti zašto sam osjetio taj strah. Vjerojatno iz razloga što nisam znao što će to naslijediti period traženja samog sebe... Na koji način ću se naći? Što ako nađeno bude razočaranje?
Nisam se razočarao u sebe.
U istog onog sebe dodao sam pokoju mrvicu razboritosti, samopoštovanja i odluke. Ne, nisam postao hladan... Postao sam si malo važniji, isključivo nauštrb onih koji su me htjeli učiniti nevažnim, banalnim, usputnim.
Upoznavanje i razgovor bili su moja oružja. Upoznao sam mnoštvo sasvim različitih karaktera, razmišljao o njima i sebi... Što sam više upoznavao druge, postajao sam svjesniji sebe. Na mjestima mana onih drugih u sebi sam prepoznao vrline.
Da, imam i ja mane. Naravno. Svjestan sam svake od njih. Najveće su svojevrsna mušičavost kad me netko pecne nekom glupošću i nepravdom, a primitivizam NE TRPIM u svojoj blizini. I tu sam TVRD. Neprilagodljiv. No, neke stvari čovjek ni ne treba mijenjati u sebi. Ne vjerujem da se može postići savršenstvo niti mu težim.
Žene... Konačno sam shvatio koliko im je ponašanje podložnije utjecaju hormona, biološkog tikatakala, peemesovima i sličnim nepodopštinama prije no osjećajima ili smislenom razmišljanju. Možda bi bilo bolje da sam nastavio živjeti u iluzijama.
Blog... Sve manje ima svoju svrhu i smisao. Jer sve je manje nepoznanica u mojoj glavi. Ipak, ovisnost mi ostaje. Ovisnost istresanja misli pred oči drugih. Pisat ću o seksićima. Ili ću pisati priče. Ili možda poučne memoare o već proživljenim i preživljenim iskustvima.
Ne znam. Samo zaključujem dvije tisuće i šestu.
Post je objavljen 03.01.2007. u 01:00 sati.