Marketing
Don´t Cry
Nebrojeno mnogo puta ulovih se kako razmišljam o tome kako hoću i mogu promijeniti svoj život - kontrolirati svijet u sebi.
I pokušavam uhvatiti prvi vlak na tračnicama koje vode prema promijeni, ali nekako uvijek zaboravim na kojem peronu trebam čekati i svaki put kasnim samo nekoliko sekundi, i svaki put vlak odlazi bez mene.
I ja, sama na tom kolodvoru života, sjedim nadomak smrti, uvlačeći još jedan dim u nizu nekad davno zapaljene cigarete i gubim se zajedno sa svojim pogledom koji u suzama prati vlak - onaj koji uvijek urani - barem da ne krivim sebe.
Sada je opet ono vrijeme kada se magle počinju spuštati na zemlju i zaplitati se u hod prolaznika, ponekad okrznuvši lice nekog djeteta, površinu lista ili... ne znam... nešto.
I sada opet se vraćaju suludi glasovi sa još luđim idejama, tjerajući me da jednostavno posegnem za nečim oštrim, otrovnim...jednostavno ubojitim.
Uspijela sam ih prevariti time što posežem za glazbom jer, prema vlastitim uvjerenjima, ona je najoštriji nož koji može razrezati dušu na komadiće, a istovremeno pružati i pehar…za utjehu.
Ali ovaj put se borim - nisam se predala već na početku kao dosad.
Ali i ova igra ima pravila koja postavlja moj um sa kojim ponekad zaista znam imati veliku svađu - ponekad zaista imam osjećaj da me on sam želi uništiti. Iako je dio mene...izdaica...
Zar su samo osjećaji vrijedni poštovanja? Ne, to ne mogu vjerovati....
Kao što sam rekla, pravila - ovaj put je samo jedno:
BORBA DO SMRTI, A PRAVILO JE TO DA NEMA PRAVILA
_________________________________
" ...Što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad
očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru " (Azra)
_________________________________
još čekam... † anđeo sa greškom †
Post je objavljen 02.01.2007. u 15:08 sati.