Upravo sam ugledala jednu osobu. Jednu tužnu curu koja ne zna za glumu iako prilično dobro glumi vlastiti život. Ona živi kao i svaka druga osoba uzburkanim i brzim život. Ali to zapravo i nije njen život. Ona je spremna...ili bolje rečeno naućena zablistati kada je među ljudima. Navikla se na lažni smijeh i smješak koji joj vječito stoji na licu i na komentare kako je druželjubiva i zabavna osoba,uvijek spremna za lude provode, velike nakupine ljudi i sve pozitivno u životu...savršeni optimista. Ali samo ona zna da joj taj osmjeh na licu služi za obranu od zlih ljudi...jer ljudi i jesu zli. Samo ona zna da taj osmjeh služi kako bi spriječio rijeku suza iz njenih očiju...zato nikada ne pričao o sebi i svojim osjećajima...da ne pokaže ljudima suze. Jer obećala je da se njene suze neće gledat. Povrijedili su je previše puta i više to ne dozvoljava. Stare rane još nisu zacijelile i zato joj je lakše glumiti i smijati se...tako ne daje do znanja da ju zli ljudi pobjeđuju i da polako gubi svoju bitku. Možda ju ćak i može dobiti...ako ne pokaže suze. Zato plače samo kad je sama,u kutu svoje sobe, pronoseći tugu na papir i dajući si tako snage da nastavi dalje. Bilo je bolno gledati tu curu kad sam znala da joj ne mogu pomoći...zapravo,na znam si pomoći...zato sam i razbila ogledalo...
Post je objavljen 02.01.2007. u 12:54 sati.