“Istanbul Istanbul u tvojim očima, lijepa si dok spavaš kao revolucija….” Pjeva mi Kulturshock. Revolucija lijepo zvuči, zvuči kao da je lijepa ali zapravo nije. Pa ipak… teško mi je i dalje, usprkos svemu, ne zanositi se takvim stvarima.
O dočeku nema smisla, kao što nema smisla ni o 006 ni o 007. O dočeku samo da je bilo baš lep i baš super i da mi je jako drago da su bile A i B i Natali i Aljoša, da sam nepoznate ljude ignorirala (kaže Yexy tako i treba, sami su si krivi), da sam imala fiktivnu svađu na lažnom francuskom s DM, da Snj nije došla, da V nije došla, što mi je žao ali mi je poslala SMS što mi je drago. I da sam se smijala cca 4h bez prestanka. I da je zeljanica bila savršena. I da sam možda izbrijala kompliment i cijelu tu situaciju ali tako mi se tada učinilo.
Probudila se u nekakvom neodređenom lošem raspoloženju zbog milijun stvari koje trebam napravit sljedeća cca 3 mjeseca. A mnoge od tih stvari želim napraviti dobro (seminar medji, seminar zvijezde bez razloga…. seminar nepoznati iz predmeta nepoznatog koji će tek doći. Ali o tom potom, sutra je novi dan).
Obožavam je! Divna je! Film je zakon! Svi su super!
Uvela sam običaj čitanja Sexa i grada prije spavanja, sviđa mi se taj običaj. Sljedeća knjiga koja slijedi je svakako Simona. Hepi!
Le diable s’ habille en Prada.
Ne znam kako ću izvest bivanje preko rokova u Ri. To nije nikako pametno. Ali je lepo.
Pričati s Ness, ne znam kad. Vidjeti VZ, ne znam kad. Ići u LJ, ne znam kad (sutra). Nisam napravila skoro ništa što sam mislila/trebala napraviti. I uopće nemam grižnju savjesti :)
Post je objavljen 02.01.2007. u 12:13 sati.