Nisam ništa mislio pisat. Ništa, majkemi. Ali eto, čuo sam na radiju Everybody`s talking at me i to me dodatno raspizdilo. Ta stvar je svirala u servisu onog ljetnog dana u trenutku kada sam jednom košarkaški građenom računovođi rekao kako je greškom obrisana particija hard diska na kojoj je imao jako važne podatke i pokušao ga uvjeriti kako se to svakome može dogoditi. Čuo sam kako spominje deset godina mukotrpnog rada koje su otišle u vjetar, a i dobro se sjećam kako sam trkački bio u odličnoj formi tog ljeta, te da sam sa lakoćom mogao preskočiti živu ogradu visine dva metra. Mogao je i on, samo što jadnik nije znao raspored vrtnih patuljaka u susjedovu vrtu.
Bi-biiip. Alarm. Gasim ga automatski palcem lijeve ruke. Bi-biiip. Opet? Ne sjećam se da sam namjestio da se automatski pali svako pola minute. Uzimam mobitel i uočavam na displeju Hanibani.
- Ej dušo, di si? – rekoh mamuran
- Šta di sam, konju?! Odbacivaš mi poziv čak i na Novu. Mogu zamislit što me čeka za rođendan.
- Jeb`ga ljubavi…
- Jeb`ga, jeb`ga…to je sve što vaš muški mozak može smislit – energično je ubola
- Slušaj…-nastavila je-…sjećaš se one slike iz osobne koju si mi poklonio prije dvije godine?
- Onu di si rekla da izgledam kao policajac?
- E, ta.
- Šta je sa njom?
- Ma ništa, gledam crtić Ledeno doba, a onaj mamut…hihi…ima istu frizuru kao ti na onoj slici.
- Ma, jebem li ti… - prekinula je prije no što sam se snašao
Uzeo sam mobitel i počeo tipkati : A ti si glupa ko ona vjeverica što gura…, a onda sam odustao. Ne želim da se naljuti. Žene su zbilja čudna stvorenja.
Uzeo sam jaknu i ravno preko vrata. Iz džepa mi je virila plastična boca Spritea. Odvrnuo sam čep i pomirisao. Ni blizu.
I baš krenuo bacit bocu u kontejner kad iz istoga proviri krezuba baka Ankica sa ostima u ruci i šljemom na glavi.
- Neka, ja ću sinko – reče iskesivši ono malo zubi
- Pobogu, zar i na današnji dan skupljate boce – rekoh začuđeno
- Nego šta. Najviše skupim vikendom i za blagdane. Tada i prespavam u kontejneru, najviše zbog one vražje Anđelke.
- Zašto?
- Pa lijepo smo se dogovorile da su njeni kontejneri oni na željezničkom i autobusnom kolodvoru, ali ona ne sluša već je često zateknem di čeprka po mojim kontejnerima. Dođe mi da je ostima ovim probodem!
- Ma nije valjda?
- Je, je…uvijek joj malo moj Strokewski.
- Nego, vidim uveli ste i šljem kao obaveznu opremu. Zašto?
- A to ti je zaštita na poslu. Prošlu subotu sam stražarila baš u ovom kontejneru i odlučila ubit oko pet minuta. I baš tada, ko po vragu, naiđe onaj mali konobar Mate i iskrene mi po glavi cijelu vreću staklenki, e.
Ma krasan dan, kažem vam. Uspio sam čak i na kavu otić sa frendom. Kako kava nije djelovala, a nama nije bilo do priče, imao sam podosta vremena za proučavanje inventara i to najviše onog ljudskog, to jest adolescentskog u obliku dvije djevojčice od petnaestak godina koje su se non-stop nešto smijuljile, pogledavale ka nama, a najviše od toga bavile su se tipkanjem na svoje superblještave fensi šmensi kul mobitele. Kasnije su došle još tri od kojih je ona treća upitala za stolicu je li slobodna. Rekao sam da je, a ona je rekla hvala i to je sve što smo pričali. E, jeb`ga sad, sjetio sam se, kad vam već ovo pričam, kako je Rope jednom došao za stol gdje su sjedile dvije cure i pitao jel slobodno naslonivši se na stolicu na kojoj nitko nije sjedio. One su rekle da je, a on je izvukao stolicu i sjeo za njihov stol. Pričao mi je kako su bile nepristojne i otišle minutu nakon što je sjeo. Ni piće nisu sačekale da popije. Što ti je današnja mladež.
E da, gdje sam ono stao….iiiii dođu te tri djevojčice i nastane čitava gužva oko njihovog stola jer kao spremale su se ljubakat povodom Nove, jel. I poljubi prva treću, druga petu, a četvrta čeka. Pa onda četvrta zažvali prvu, druga skoči na treću, a peta čeka na svoju sreću. I tako, križaju se one praveći trokutove, nešto kao u nagradnoj igri Nova Lova gdje ti pogađaš koliki je broj trokutova na slici, i kada pogodiš, oni ti kažu da nije i ti zoveš opet. Baš je tako nekako izgledalo.
Onda je jedna od njih izvadila iz torbice malog plišanog cuceka i pričala im kako spava sa njim, kako je mekan i podatan i da je ne može povrijediti kao muškarac, te je pogledala u našem pravcu. Mi smo se pravili da gledamo tv, iako je bio ugašen. Neugodnu tišinu prekinula je zvonjava jednog od superblještavih fensi šmensi kul mobitela. Bio je to mobitel od one četvrte.
- Halo, mama zar već dolaziš?? – uspaničeno je vikala
- Ćizs, što je bilo? – upita je ona treća
- Mama mi dolazi ranije kući, a Tamagochija sam ostavila u sobi na sred kreveta spuštenih hlača – rekla je uplakano usisavši kroz slamku posljednje kapi čokoladnog mlijeka
Post je objavljen 01.01.2007. u 23:44 sati.