“UZDAHNI JOŠ,
PO KO ZNA KOJI PUT,
SKLOPI LAGANO KIŠOBRAN,
NE RECI NIKOM ŠTA SE TO NOĆAS ZBI,
MOŽDA JE SUTRA SUNČANI DAN…”
Reci mi zašto!? Zašto si se u najluđoj noći, kada se ljubimo sa našim najdražima, kada izmjenjujemo najljepše želje i nadamo se njihovom ispunjenju, zašto si se sjetio mene i čestitao mi novu godinu? Toliko dugo ni glasa od tebe, čak ni službene čestitke za rođendan i onda sada kao grom iz vedra neba tvoja poruka! Nisam te zaboravila, nikada to neću ni moći, samo dugo vremena nisam mislila na tebe, nisam te sanjala, nisam kopala po sjećanjima. Hvala ti što si opet srušio moje pokušaje da te potisnem negdje u dno srca i da tamo ostaneš. Ne ljutim se...zbunjena sam...tražim odgovore na pitanja, a nema mi ih tko dati. Što te sjetilo na mene? Možda neka pjesma, način na koji je zapalila cigaretu ili kako te zagrlila i šapnula ti na uho kako ti želi sve najbolje i kako ne želi da odeš. Je li tvoje srce zatreperilo, da li je ruka zastala, neodlučna hoće li stisnuti tipku koja će poslati poruku, da li si bolju polovicu jače stisnuo i zagrlio osjećajući neiskrenost...ili si bio sam. Svi ovi scenariji vrte se po mojoj glavi jer zaista ne znam ni gdje si ni kako si, jesi li sam ili ludo zaljubljen. No, kako bilo nisi me se sjetio tek tako, iz čista mira niti iz neke kurtoazije...a ne, dobro te poznajem i ma što god ti rekao ja znam da i ti još uvijek osjećaš nešto za mene, jedino što je kasno za nas. Nisam mislila da ću ikad reći tu frazu: «Kasno je», ali bojim se da je. Previše vremena smo se pravili ludi, igrali se jedno drugim, dolazili i odlazili. A ako će ti nešto značiti, ako će ti dati snage kada padneš, pružiti ti sigurnost i nadu onda ti ponavljam da ću te voljeti zauvijek...
Post je objavljen 01.01.2007. u 12:08 sati.