Šuma Striborova – prepričano po Athumanunhu
Eh, da, neka onda bude tako nemiri! Athumanunh će napisati priču, prepričat će je onako kako samo on zna, onako na sebi svojstven način i pokloniti Ti je za Novu godinu! Sjeća se Athumanunh još uvijek dobro toga najljepšeg doba. Bilo je to doba nevjerojatnih priča duboko u noć, bijelu zimsku noć, uz svijetlo petrolejke, kraj toploga bakinoga kamina. Postojala jednom tako začarana šuma koja je trebala ostati začarana tako dugo dok u nju ne stupi netko kome je milija njegova nevolja nego sva sreća Svijeta ovoga. Zvala se ta šuma – šuma Striborova, a u njoj se zbivala čuda svakojaka. Mnogobrojna dobra čuda, ali i ona zla i naopaka, čuda svakome po zasluzi. Jednoga prekrasnoga zimskoga dana u tu šumu zašao i jedan mladi momak u namjeri da nasječe drva za ogrjev. Nasječe on tako naramak, složi ga i baš želi krenuti, kad ispod panja ispuže zmija. Momak dograbi sjekiru, ali se zmijica počne oko njega umiljavati. Ne bijaše to prava zmija, bijaše to ljudska duša poradi grijeha i zlobe ukleta i osuđena na prokletstvo tako dugo dok je od toga prokletstva ne oslobodi onaj koji će poželjeti da se s njom oženi. Momak se osmjehne i u šali pomisli: 'Lijepe li gujice, poželim da je kući ponesem koliko je lijepa i umiljata.' Istog trenutka u zmiji je grješna duša razmišljala: 'Evo napokon budalaste glave koja će me na svoju nesreću osloboditi!' Istog se trenutka zmija pretvori u prekrasno djevojče. Djevojče bijaše više nego lijepo. Rukavci joj bijeli i vezeni kao krila leptirova, a sitne nožice kao u banice, ali kako bijaše zlobno pomislila, onako joj ostade u ustima gujin jezik. 'Evo me! Vodi me kući i vjenčaj se sa mnom!' - reče guja-djevojka momku. E sad, da je ono bio siguran i dosjetljiv momak, pak da brže mahnuo ušicom od sjekire na nju i da je viknuo: 'Nisam baš ja mislio, da se sa šumskim čudom vjenčam.', postala bi djevojka opet gujom, utekla bi u panj i nikomu ništa, ali ono je bio neki dobričina, plašljiv i stidljiv mladić, pak ga bilo stid da joj ne ispuni želje, kad se već radi njega pretvorila, a baš mu se i svidjela, jer je bila ljepolika, a on, neuputan, nije mogao znati, što joj je ostalo u ustima. Uze on tako djevojku za ruku i povede je kući. Živio je taj momak sa svojom starom majkom i pazio na nju kao na svetu ikonu. 'Evo ti, majko, snahe!' - reče momak, kad stigoše on i djevojka kući. 'Hvala Bogu, sinko.' – obraduje se majka i pogleda ljepoliku djevojku. No, majka je bila stara i mudrošću obdarena, te odmah spozna što to ima snaha u ustima. Ode snaha da se preobuče, a mati reče sinu: 'Lijepu si mladu izabrao, samo pazi sine, nije li ono guja?!' Sin se umalo ne skameni od čuda: - otkud njegova mati znade, da je ono bila guja? Razljuti se u srcu i pomisli: 'Moja majka mora da je vještica.' Zamrzi tako sin majku (zlo i naopako – po Athumanunhu). Počelo njih troje živjeti zajedno, ali ono sve veće zlo i naopako. Snaha zlobna, proždrljiva i goropadna. Bila tamo litica visoka do oblaka, te snaha zapovjedi jednog dana starici, neka joj donese snijega sa vrha litice, da se umije. 'Nema puta na tu liticu visoku.' – odgovori zbunjeno starica. 'Uzmi kozu, neka te ona vodi! Kuda ona gore, tuda ti naglavce dolje.' – zlobno će snaha. Tamo bio i sin, pa se samo nasmijao na te riječi zlobne, samo da ugodi svojoj ženi. To je tako ražalostilo majku da odmah pođe na liticu po snijeg, jer joj nije bilo žao života. Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli razmišljajući: 'Opazio bi Bog, da mi sin ne valja.' No, Bog joj ipak ostao na pomoći, te ona sretno donese snahi snijega s litice ispod oblaka. Drugog dana opet zapovjedi snaha baki: 'Idi tamo na jezero zamrznuto! Usred jezera ima rupa. Uhvati mi na rupi šarana za ručak!' 'Popucat će led poda mnom, propast ću u jezero.', - odvrati uplašeno baka. 'Radovat će se šaran, propadneš li s njime.' zlobno reče snaha. Opet se sin nasmijao, a baka se tako ražalostila, da odmah ode na jezero. Pucketa led pod bakom, plače ona, a suze joj se po licu mrznu, ali još ne će da se Bogu moli, sve taji pred Bogom, da joj je sin grješan. 'Bolje da poginem', pomisli baka i ide po ledu dalje. No, Bog se još jednom umiješa i pomogne baki. Tako preletje nad njom galeb noseći ribu u kljunu. Omakne se riba galebu i padne upravo pred baku. Baka uzme ribu i donese je sretna snahi. Trećeg dana sjela baka uz ognjište i uze sinovu košulju, da je pokrpa. Kad to vidje snaha, poletje do nje, istrže joj košulju iz ruku i srdito vikne na baku: 'Ostavi to, sljepice stara, nisu to tvoji poslovi! Sad se starici posve rastuži srce, te ona ode pred kuću. Sjedne po onoj ciči zimi na klupu i pomoli se Bogu: 'Bože moj, pomozi mi!' Gle, vidje ona, kako k njoj ide neko ubogo djevojče. Na djevojci samo izderana rubina, a rame pomodrilo od studeni, jer joj se rukav rasparao. Djevojka se svejedno osmjehne baki, jer je umilne ćudi bila. Pod pazuhom joj svežanj triješća i suharaka. 'Hoćete li, bako, kupiti luči za potpalu?' – upita djevojče. 'Nemam novaca kćerkice, nego ako hoćeš da ti pokrpam taj rukav.' - reče tužna baka koja je još držala u rukama iglu i konac za sinovu košulju. Baka pokrpa djevojci rukav, a djevojka joj dade svežanj luči. Zahvali joj milo i ode dalje, radosna što joj rame više ne zebe. Uvečer reče snaha baki: 'Mi ćemo poći u goste kumi, a ti da si ugrijala vode, dok se vratim.' Bila snaha proždrljiva i uvijek gledala, gdje da se ugosti. Kad sin i snaha odu ostane baka sama, pa uze onog triješća, što joj ga dalo djevojče i potpali oganj na ognjištu. Onda ode u drvarnicu po drva. Dok je ona tako u drvarnici tražila drva začuje kako u kuhinji nešto pucka, pa nešto kucka: kuc! kuc! 'Tko je stvor božji?' - upita baka iz drvarnice. 'Domaći! Domaći!' - odazovu se iz kuhinje neki sitni glasovi, kao da žvrgolje vrapci pod strehom. Uđe baka u kuhinju. Kad ona tamo na ognjištu rasplamsale se luči, a oko plamena zaigrali kolo 'Domaći'. Sve sami mali mužići od jedva pol lakta. Na njima kožusi, kapice i čizmice crvene kao plamenovi, kosa i brada sive im kao pepeo, a oči žarke kao užareni ugljen. Izlazi njih sve više i više iz plamena, svaka luč po jednog daje. Kako izlaze, tako se smiju i vrište, prebacuju se po ognjištu, cikću od veselja i hvataju se u kolo. Zaplešu oni tako kolo: po ognjištu, po pepelu, pod policu, na stolicu, po ćupu, na klupu! Igraj! Igraj! Brzo! Brže! Cikću, vrište, guraju se i krevelje. Sol prosuše, kvas proliše, brašno rastepoše - sve od velike radosti. Vatra na ognjištu plamsa i sjaji, pucka i grije. Baka gleda i gleda i nije joj žao ni soli, ni kvasca, nego se raduje veselju, što joj ga Bog šalje na utjehu. Čini se baki, da se pomladila. Nasmije se kao grlica, poskoči kao curica, hvata se u kolo s 'Domaćima', pa zapleše. No, ipak ostalo joj još jada i čemera u srcu. Bijaše tako baki teško oko srca, te kolo odmah stade. 'Božja braćo', - reče onda baka 'Domaćima', 'biste li vi meni znali pomoći, da ugledam jezik svoje snahe, pa kad kažem momu sinu, što sam na svoje oči vidjela, možda se opameti?!' Baka stane pripovijedati 'Domaćima' sve redom kako je bilo. 'Domaći' posjedali uokolo po rubu ognjišta, nožice objesili niz ognjište, nanizali se kao čičak do čička i slušaju baku, pa sve klimaju glavama od čuda. Kako klimaju glavama, onako im se žare crvene kapice, pa bi netko pomislio da ono sama vatra na ognjištu plamti. Kad je baka završila pripovijedanje viknu jedan od 'Domaćih', a ime mu bi Malik Tintilinić: 'Ja ću ti pomoći bako! Idem u Sunčanu zemlju i donijet ću ti svračjih jaja. Podmetnut ćemo ih pod kokoš, pa kad se izlegu svračići, prevarit će se snaha, polakomit će se kao svaka šumska guja za svračićima i isplazit će jezik.' Svi 'Domaći' ciknuše od radosti, što se Malik Tintilinić tako dobro dosjetio. Dođe snaha potiho iz gostiju i nosi sebi kolač. Nasrne snaha ljutito na vrata, da vidi, tko to u kuhinji vrišti, ali kad ona otvori vrata, sukne plamen. Skoče 'Domaći i svi u jedan mah nestanu u ognjištu. Samo Malik Tintilinić ne uteče, nego se sakrije u pepelu. Kako je plamen iznenada suknuo uvis, a vrata udarila o vratnicu, onako se uplašila snaha i od straha sjela na zemlju kao vreća. Ispadne joj kolač iz ruku, raspadnu joj se kose i češljevi, bulji oči i viče od jada: 'Što je ovo bilo nesrećo stara!' 'Vjetar podigao plamen, kad si otvorila vrata.' - reče baka i mudro se drži. 'Što je ono u pepelu?' - opet će snaha, jer je iz pepela virila crvena peta čizmice Malika Tintilinića. 'Ono je žeravica' - odvrati baka. No, snaha ne vjeruje, nego ustane onako raspletena i krene da vidi što je to na ognjištu. Nagnula lice do pepela, ali se Malik Tintilinić hitro baci nožicom i kvrcne petom snahu po nosu. Viče snaha kao da se u moru utapa, sva je garava po licu, a pepeo joj posuo raščupane kose. 'Što je ovo bilo, nesrećo stara?' – ljuti se snaha. 'Opekla te žeravica.' - odgovori baka, a Malik Tintilinić u pepelu puca od smijeha.
Hej, pa Athumanunh skoro zaboravi da je danas Stara godina! Najduža noć u godini, čarobno i predivno doba noći kada stiže Nova godina. Ide Athumanunh da se pripremi za godinu Novu, a svima Vama želi Sretnu i veselu Novu 2007. godinu! Priču nastavi sutra kad se probudi!
Post je objavljen 31.12.2006. u 14:17 sati.