Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/uskoplje

Marketing

Maloumno, sramotno, ponižavajuće

Zvijezda ovogodišnjeg pulskog sajma knjiga Umberto Eco rekao je za vrijeme jednog druženja s pulskom publikom da on ulazi u godine kada počinje sumnjati da je sve što je u životu napisao jednostavno - glupost.
Da je kojim slučajem moguće, a na žalost nije, da mr sc Janja Milić Zobunđija i prof dr Stjepan Blažanović, poput Eca posumnjaju da je njihov rad glupost, njihova bi sumnja bila u potpunosti opravdana...



USKOPLJE - Gornji Vakuf u riječi i slici / priredili prof. dr. Stjepan Blažanović i mr.sc. Janja Milić-Zobunđija, Minerva Zagreb d.o.o., Zagreb 2006.


Još od izlaska knjige Uskoplje-Gornji Vakuf u riječi i slici koju su priredili mr sc Janja Milić Zobunđija i prof dr Stjepan Blažanović ne prestaju mi, što u Vašim komentarima, što elektronskom poštom, stizati upiti o tome što ja mislim o rečenoj knjizi, odnosno što mislim o načinu na koji su na stranicama ove knjige, blago rečeno, obilno preuzeti tekstovi s uskoplje.blog.hr.
Do sada na rečene upite nisam mogao odgovoriti, budući da knjigu nisam imao u rukama, izuzmemo li ono kratko prelistavanje odmah po njenom izlasku. I da bi se izbjegle bilo kakve nedoumice, knjigu nisam imao u rukama, to jest nisam ju kupio isključivo zbog cijene, budući da mi se cijena od 50 KM činila previsokom, a pogotovo mi se takvom čini sada, kada sam ju, posuđenu od poznanika, dočitao.
Takav, rekli bismo "povećani interes javnosti" za mišljenje autora uskoplje.blog.hr o knjizi USKOPLJE - Gornji Vakuf u riječi i slici dakako nije proisteklo iz nekakva posebnog statusa kojeg autor ima među Uskopljanima, nego jednostavno zbog činjenice da su priređivači u svojoj knjizi prenijeli, blago rečeno, neuobičajeno mnogo tekstova s ovoga bloga, a u uvodnoj riječi jedan od priređivača, Janja Milić Zobunđija, napisala je i sljedeće rečenice: "Zahvaljujemo svim suradnicima na ovoj knjizi. Zahvaljujemo autoru hvale vrijednog projekta uskoplje.blog na nizu zanimljivih priloga koji su našli mjesta i u ovoj knjizi".
Ove rečenice unijele su još veću zabunu i dodatno zamaglile tobožnji odnos uskoplje.blog.hr-a i priređivača ove knjige. U ovim se rečenicama, rekao bih krajnje neprimjereno, želi sugerirati da je autor uskoplje.blog.hr na bilo koji način surađivao s autorima "na ovoj knjizi", a to nije točno. Ovom usputnom zahvalom u biti se želi reći i sljedeće: tekstovi na uskoplje.blog.hr-u svojom kvalitetom i zanimljivošću kvalificirali su se da uđu u ovu knjigu, koja, samim tim, ko biva, predstavlja kvalitativno jednu višu razinu. Sintagmom u kojoj se kaže da su prilozi s uskoplje.blog.hr-a "našli mjesta" sugerira se potencijalnim čitateljima zaključak da su oni, tj. prilozi s uskoplje.blog.hr-a ili barem njihov autor, TRAŽILI svoje mjesto u ovoj knjizi, a to mu, opet, nije bilo ni na kraj pameti.
Također, priređivači ove knjige doista neoriginalnog naslova, nisu se nikada i ni na koji način obratili autoru priloga na uskoplje.blog.hr, te zatražili dopuštenje da preuzmu, pa čak ga ni obavijestili da imaju namjeru preuzeti i - što je u cijeloj stvari najgore - na onako neinteligentan i bezobrazan način preinačiti i okljaštriti većinu preuzetih tekstova s uskoplje.blog.hr-a.
Ako već ne zbog Zakona o autorskim pravima (podsjećam u priloženom "copyrightu" dopuštam prenošenje tekstova uz isticanje izvora s kojega su preuzeti, ali nikako ne dopuštam njihovo mijenjanje i sakaćenje), Janja Milić Zobunđija i Stjepan Blažanović barem su to trebali učiniti zbog pristojnosti i elementarnih pravila lijepoga ponašanja.
No, dakako, nepoštivanje pravila lijepoga ponašanja priređivača knjige Uskoplje u riječi i slici, ne oslobađa mene obveze poštivanja tih istih pravila u pisanju prikaza njihove knjige, ma koliko to - najbolje to znaju oni koji su knjigu pročitali - bilo teško.

Najvulgarnija copy/paste tehnika



Knjiga Uskoplje u riječi i slici, recimo to odmah na početku, nastala je doslovno najvulgarnijom copy/paste tehnikom, u najboljoj prepisivačko-skribomanskoj maniri. Nedostatak elementarnih znanja priređivača o temi o kojoj su namjerili pisati, ali i nepostojanje bilo kakve volje da se rečena znanja usvoje ili barem da se pri prepisivanju koristi znanstveno verificirana literatura, rezultirao je čudovišnim besmislom, glupavom mješavinom rečenica koje jedna drugu potiru i koje veoma često, ni u kontekstu u kojemu se nalaze, a ni same za sebe, nemaju ama baš nikakva smisla. Ostajući do kraja dosljedni u svom besprimjernom plagijatskom naumu, priređivači u svom uratku ne donose nikakvu literaturu, a na stranicama ove knjige uzalud ćete tražiti i bilo kakvu fusnotu ili, ne daj Bože, bilješku.
Struktura ove knjige uvjetovana je dostupnošću tekstova o pojedinoj temi priređivačima knjige, to jest mogućnošću njihova kopiranja bez prevelika truda i, što je najtragičnije, bez ikakva selektiranja. Mahom su to tekstovi kopirani s interneta, a među njima i oni koji ni u kakvoj večernjoj školi ne bi prošli najosnovnije testove pismenosti.
Budući da su rečeni tekstovi preuzimani najčešće bez ikakvih intervencija (a ako ih i ima, one, najčešće, nemaju nikakva smisla!), u knjizi se jedan za drugim, kao nešto najprirodnije redaju dijelovi pisani hrvatskim, srpskim, a potom i nečim što bi mogli nazvati njihovom priglupom mješavinom, pa iz tih nedopustivih spojeva često nastaju upravo komični jezični sklopovi.
Iako je knjiga podijeljena na ukupno deset poglavlja, struktura tih poglavlja upravo zbog rečene lijenosti i analfabetizma priređivača, rahla je i diletantski neujednačena, pa ta činjenica, uz njen već spomenuti prepisivačko-skribomanski karakter, dodatno doprinosi da se ova knjiga doima više kao nečitljivi učenički šalabahter, nego kao knjiga čiji priređivači na koricama tako ponosno (i, dodajmo, posve neuobičajeno) ističu svoje akademske titule.
Ako se ima u vidu sve do sada rečeno, onda se potpuna terminološka zbrka, a pogotovo brojne jezične pogreške (priređivači tako ne znaju da se prezimena osoba muškoga roda dekliniraju, niti da, recimo, postoji genitivno h) nadaju kao nešto što, doduše logično proistječe iz cijelog pristupa, ali ga ujedno i dodatno potvrđuje.

Masni papir podnosi apsolutno sve



U prvom poglavlju priređivači pišu o zemljopisnom položaju Uskoplja, te nakon navođenja općih podataka, donose tekst s ovoga bloga o planini Vranici, a potom i o planini Raduši, te tekst o crvenim zemljama na Vranici. Svi ovi tekstovi, kao i drugi tekstovi iz Uskopaljskog abecedarija koje su priređivači preuzeli u svoju knjigu, grubo su promijenjeni, izmjenjen je red rečenica, a poneki dijelovi su i izostavljeni, a pogdjekoja rečenica, opet, s-neba-pa-u-rebra, umetnuta, mada rečeni tekstovi predstavljaju svaki za sebe čvrstu cjelinu koja se ne može niti smije mijenjati kako tko hoće. Milić-Zobunđija i Blažanović to, međutim, čine bez ikakva srama pokazujući da ne shvaćaju ni tekstove, niti ono što se njima htjelo reći, a bome ni ono o čemu sami pišu.
U prvom poglavlju priređivači preuzimaju još i tekst s http: //www.bosnafolk.com/banjalucka/vrbas.php o Vrbasu umećući i tu gdjegdje dijelove moga teksta o Vrbasu (također iz Uskopaljskog abecedarija), a na samome kraju s wikipedije prenose tekst o klimi (ponavljam, autori nisu ni spomenuli rečene izvore!).
Već prvo poglavlje preslik je cijele knjige. Priređivači u njemu spajaju nespojivo ili, barem za autore njihova kalibra nespojivo, pa ne znaju da li bi o zemljopisnom položaju napisali egzaktne podatke iz izvora koji postoje ili bi pisali lirski sastav na temu Moj uži zavičaj. Tako, odjednom, za Uskoplje četvrti zemljopisni pojam po važnosti, iza Vranice, Raduše i Vrbasa, postaju crvene zemlje na Vranici. Pitate se zašto? Pa jednostavno zato što je tekst o crvenim zemljama priređivačima bio dostupan na uskoplje.blog.hr-u i bilo ga je lako preuzeti, te uz preinake tobože "onepoznatiti".
I baš kao u prvom poglavlju, autori kroz cijelu knjigu neselektivno i bez ikakvih kriterija nižu rečenice iz različitih tekstova o Uskoplju ne praveći nikakvu diferencijaciju između njih, pa niti između onih ozbiljnih, znanstveno utemeljenih tekstova i onih nepismenih, glupavih koji u najbolju ruku mogu biti tek produkt kavanskih rasprava ili, što je još gore, kakve propagandne kuhinje.
U takvom stanju stvari, kada se ozbiljna mišljenja kao rezultat ozbiljna i dugotrajna rada stavljaju u istu ravan s dokoličarskim mudrolijama seoskih blebetala, dakako, uvijek je na gubitku ozbiljnost, rad, poštenje... Čitajući sve što je podnio masni papir ove knjige, ne mogu se oteti dojmu da su priređivači upravo to i htjeli: pljunuti u lice svemu onome tihom, samozatajnom i mudrom - a što je, ruku na srce, kod nas ionako rijetka pojava - što se teško mislilo i domislilo o nama, našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U drugom poglavlju takvih je mjesta napretek. Može li biti išta drugo do pljuvačka u lice cjelokupnoj hrvatskoj (i ne samo hrvatskoj!) historiografiji dio teksta koji govori o stećcima, kako to autori kažu "autentičnim bogumilskim spomenicima". Priređivači pišu, pardon prepisuju: "Stećci u BiH su jedinstvena pojava u svijetu, a pripadaju Bogumilima. O postojanju Bogumila na području današnjeg Gornjeg Vakufa glavni su dokaz stećci...". Nevjerojatno je koliko je gluposti, bahatosti, samodostatnosti bilo potrebno da se napišu ovakve rečenice, bez ikakve konzultacije s ozbiljnom literaturom o stećcima i bogumilima, a barem takve literature nije malo. Ove i druge rečenice koje za njima slijede napisane su, dakako, i bez ikakva poznavanja naših uskopaljskih stećaka, čiji se najveći dio nalazi uz katolička groblja, što je kako kaže A. Škegro u svojoj knjizi o Uskoplju, "samo dokaz neprekinutog življenja katolika u Uskoplju od srednjeg do novog vijeka. Ovu činjenicu potvrđuje i najveći broj priloga iz ovih grobalja, koji imaju starohrvatsko-katolički karakter".
Ovom, a i svojim drugim brojnim vratolomijama priređivači se, mada toga nisu ni svjesni, svrstavaju u sam vrh aidovsko- esdeaovske propagande iz najtamnijih vremena naše bliže prošlosti, pa njihove iduće knjige, kojih nadam se, barem o Uskoplju, neće biti, mirne duše možemo očekivati u izdanju već legendarne vojne knjižnice Armije BiH.
Tome u prilog govore i dijelovi teksta o razdoblju zadnjega rata u kojima autori u svom neznanju i lijenosti u cijelosti preuzimaju najprizemnije nebuloze iz arsenala muslimanske propagande. Tako na 68. stranici možemo pročitati rečenice koje veoma lako možemo zamisliti na stranicama notornog Behar pressa: "U prosincu 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV pretežno iz zapadne Hercegovine, spremni za ratište na Kupresu i Bugojno. U Uskoplje su pristigle hrvatske jedinice iz sljedećih mjesta: Posušje, Široki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Duvno, te Prozor. Polovinom siječnja 1993. godine hrvatske jedinice započele su s oslobađanjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili većina. Nešto ranije se dogodilo u selima Uzričje, Hrasnica i Duša....."
Je li itko do sada izrekao goru optužbu HVO-a, a onda i svega što on predstavlja, od one koje su Milić-Zobundžija i Blažanović izrekli pišući sljedeću rečenicu na str. 169.: "Od 1992. g. izvršna i zakonodavna vlast bila je spojena u osobi predsjednika HVO-a...." Drugim riječima, žele nam reći Milić-Zobunđija i Blažanović, Hrvate u BiH je u proteklom ratu predvodila jedna u potpunosti nedemokratska, diktatorska i zastarjela organizacija u kojoj je sva vlast bila skoncentrirana u rukama jednog čovjeka, a na nižim nivoima u rukama lokalnih šerifa, pa, slijedom toga, sugeriraju nam, ni djela te organizacije, koja, je li, potpuno sliči na organizaciju kakvog mafijaškog klana, ne mogu biti drukčija: ona su nedemokratska, netolerantna, isključiva, jednom rječju, zločinačka.
I tako dalje, i tako dalje. Priređivači redaju jednu za drugom svoje glupe, neinteligentne rečenice, koje ne samo da krivotvore stvarnost, nego su, mada ne volim upotrebljavati slične iskaze, u svojoj bešćutnosti prema Uskoplju o kojemu pišu (prema svim našim poginulim, masakriranim, ranjenim i ožalošćenim sugrađanima, prema svima koji i danas u Uskoplju žive) monstruozne u pravom smislu te riječi.

Za nekoliko ZA u infinitivu!



O kakvoj je nonšalanciji pri prezentiranju preuzete građe riječ zorno svjedoči i poglavlje o uskopaljskim župama u kojemu se ukrštaju opći podaci o pojedinoj župi s površnim novinskim člancima. Osobito zadivljuje "akribija" iskazana u popisu svećenika "rođenih u općini Uskoplje". Popis je naravno nepotpun (ispušteni su neki svećenici rođeni u Uskoplju, a uvršteni neki kojima je samo podrijetlo iz Uskoplja ili koji s Uskopljem nemaju nikakve veze) neki svećenici navode se tek po nadimku ( za fra Marka Gegala doista nije trebalo puno truda saznati njegovo prezime, ali problem je u tome što bi i njegovo prezime ovdje bilo nepotrebno, jer fra Marko Štekić zvani Gegalo nije iz uskopaljske općine!!!).
Stavljajući kraticu fra ispred imena gotovo svih svećenika (osim Ilije i Tadije Ivoša gdje je stavljeno - treba li reći opet pogrešno - o.), što bi trebalo označavati njihovu pripadnost franjevačkom redu, priređivači ove knjige deklariraju se na najočitiji način kao potpuni diletanti, a njihov uradak kao besprimjerni hohštapleraj. .
I u popisu uskopaljskih časnih sestara priređivači ostaju dosljedni u svojoj nedosljednosti. Baš kao i u slučaju svećenika, i popis časnih sestara je aljkav, površan i nepotpun, baš kao da su ga na škaniclima sastavljale kakve usidjele piljarice, a ne osobe koje se vole nazivati znanstvenicima.
U nastavku ovog dijela priređivači donose kratke crtice o Iliji i Tadiji Ivošu, Anti Batiniću, Pavi Šekeriji, Tomislavu Ćuriću, te Ivi Bagarić. Čitatelj ne može, a da se ne upita po čemu su ovi svećenici i časna Iva važniji od drugih svećnika i časnih sestara iz Uskoplja, pa se njima posvećuje kratka crtica (pa ma kako ona besmislena bila), a o ostalima ne. I ma koliko se trudili odgonetnuti namjere priređivača, veoma brzo shvatit ćete da postoji tek jedan, ali doista prizeman razlog: upravo o rečenim svećenicima i s Ivi pisano je na uskoplje.blog.hr-u, a o drugima, u vrijeme izlaska ove knjige JOŠ nije. To je bilo lako prepisati, ukrasti, prisvojiti, a što će to u knjizi izgledati nezgrapno i nepotpuno, koga briga? Kao da su usidjele piljarice ikada za takvo što, za upotrijebljene škanicle, marile!
Ovakve i, čak, još gore primjere krajnjeg diletantizma, dakako, moguće je naći i u svim ostalim poglavljima, koja nisam spomenuo, pa čak i na svakoj stranici ove nakazne knjige. Za pobrojati ih bilo bi potrebno mnogo više prostora nego što ga obuhvaća ovaj kratki osvrt, pa čak i mnogo više prostora nego što ga obuhvaća ova knjiga. No, za ilustraciju o kakavom je uratku riječ dovoljni su, mislim, i do sad navedeni primjeri, a neke ću navesti u nekom od idućih postova. Uostalom, ova knjiga je tip onih knjiga koje nisu pisane za čitanje, pa je zbog toga iluzorno očekivati da ona može podnijeti i iole ozbiljniju analizu. Ona je, što bi rekao stari dobri Ranko Marinković tek za nekoliko ZA u infinitivu.
Na primjer, ZA crknuti od smijeha!
Ili, bolje: ZA plakati!!!

Fotografije - ilustracija hohštapleraja



Ipak, na kraju ću izreći još nekoliko opaski o fotografijama i njihovoj upotrebi u ovoj knjizi. Priređivači, naime, u knjizi objavljuju neuobičajeno mnogo fotografija, mislim čak preko četiri stotine. Međutim, veliki dio njih već je poznat korisnicima interneta, a približno jedna trećina objavljena je i na ovom blogu. Jedan, nemali broj fotografija objavljen je u knjizi čak po dva puta, što je potpuno neuobičajeno i u konkretnom primjeru za to nema nikakva opravdanja.
Za širu javnost nove su tek neke fotografije iz privatnih albuma, prije svega tu mislim na fotografije obitelji Milić, što mnogima može biti zanimljivo, ali je, najčešće, potpuno irelevantno za temu o kojoj autori pokušavaju pisati. Također, za jako veliki broj fotografija, po mojoj slobodnoj procjeni čak dvadesetak posto, nema nikakva opravdanja da budu objavljene u knjizi koja pretendira biti monografija jednoga grada, odnosno općine.
No, ako fotografije u ovoj knjizi i ne ilustriraju na najbolji način ono o čemu priređivači pišu, pardon, prepisuju, one svakako na magistralan način ilustriraju hohštapleraj i diletantizam s kojim su Milić-Zobunđija i Blažanović pristupili pisanju ove knjige, a o kojima sam pokušao napisati nekoliko riječi u ovom osvrtu.
Preuzimajući fotografije bez ikakvih kriterija i, naravno, bez ikakvih konzultacija s vlasnicima autorskih prava, priređivači su i ovdje načinili nekoliko nedopustivih pogrešaka krivotvoreći istinu o temi o kojoj su, siroti, namjerili pisati, te, naravno, dovodeći u zabludu potencijalne čitatelje smatrajući ih, u najmanju ruku, budalama.
Naime, kako su priređivači veliki dio sadržaja svoje knjige neovlašteno preuzeli (čitaj: ukrali) s bloga kojega upravo čitate, tako su ne razmišljajući preuzeli i dio fotografija, za koje su glupavo mislili da uvijek predstavljaju baš ono o čemu je u tekstu riječ. No, u nedostatku autentičnih fotografija (ili slika, crteža...), za svoje tekstove biram ilustracije koje smatram pogodnima, a koje, nužno, ne predstavljaju ono u čemu je u tekstu riječ, ali to, dakako, nikada ni ne tvrdim.
Tako sam svojedobno uz tekst o Veseloj Straži prenio i fotografiju ruševine starog grada Bobovca sa stranice građevinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, a autori su na 47. stranici svoje knjige objavili istu fotografiju s potpisom ispod nje: "Vesela Straža". Na stranici 33. priređivači objavljuju fotografiju snimljenu u Jajcu, a ja sam ju na blogu objavio uz tekst o starim uskopaljskim prezimenima. Priređivači ispod ove fotografije mrtvi-hladni stavljaju sljedeći potpis: "Ženska pijaca u Uskoplju 1920 - srijedom". Maštovito, nema što! Na stranici 94. priređivači donose prethodno također na blogu objavljenu Rembrantovu sliku nepoznatog franjevca i pod nju kratko potpisuju: "Biskup Dragičević". Na stranici 106. priređivači objavljuju, ponovo prethodno na ovom blogu objavljenu fotografiju (izvorno prenijetu sa stranice www.bugojanci.ch) koja prikazuje spomenik kralju Petru pred bugojanskom gimnazijom 1939. godine, te uz nju stavljaju sljedeći tekst: "Samostan u Fojnici u kome se osobito štuje sv. Anto Pustinjak (17. siječnja)". Na stranici 59. objavljena je fotografija slovenskih partizana s Pohorja, a pod nju je stavljen potpis: "Partizani iz Šumadije"....
Ovdje navedeni primjeri očiti su dokaz da priređivači ne samo iz neznanja, nego itekako svjesno obmanjuju, lažu, krivotvore, kradu.... Oni su, također, očiti dokaz nepostojanja bilo kakve odgovornosti Milić-Zobunđije i Blažanovića za javno izgovorenu (napisanu) riječ.
Na koji način ih podsjetiti da ta odgovornost ipak mora postojati?
S tim u svezi, slobodan sam reći i sljedeće: nakazni uradak Milić Zobunđije i Blažanovića u svakom slučaju zaslužio je da doživi i svoj sudski epilog, no, u ovom trenutku čini mi se važnijim da svoj glas dignu oni na koje se priređivači u svojoj knjizi izravno pozivaju: uskopaljska podružnica HKD Napredak, organizatori Uskopaljskih jeseni, pa i Uskopaljska zajednica u Republici Hrvatskoj i da odmah učine sve da se ova knjiga što prije povuče iz prometa, ako to već nisu učinili već nakon njenog izlaska iz tiska.
U suprotnom, upravo će ona, knjiga Uskoplje - Gornji Vakuf u riječi i slic,i bez sumnje biti najveća mrlja u 100 godina postojanja Napretka u Uskoplju, desetljeću postojanja Uskopaljskih jeseni i najveća mrlja na svemu onome što je dobro učinila i što i sada dobroga čini Uskopaljska zajednica u Republici Hrvatskoj.
Nijedna od ovih udruga, koje imaju doista plemenite ciljeve, nije zaslužila da bude smokvin list plagijatorima i diletantima kakvima su se knjigom USKOPLJE - Gornji Vakuf u riječi i slici pokazali Janja Milić-Zobunđija i Stjepan Blažanović.

IZDAVAČ

Izdavač ove knjige je Minerva Zagreb d.o.o. za trgovinu i usluge, koja ima sjedište u Ilici 176/1, u Zagrebu. Društvo je osnovano društvenim ugovorom od 21.7.2003. godine i registrirano kod Trgovačkog suda u Zagrebu (Matični broj: 080466347) s temeljnim kapitalom od 20.000,00 kn, a pojedinačno i samostalno ga zastupa osnivač i direktor Stjepan Blažanović, JMBG: 2006953302123.
Ovo društvo, inače, do sada je već izdalo dvije knjige koje potpisuje drugi priređivač knjige Uskoplje - Gornji Vakuf u slici i riječi, Janja Milić Zobunđija. Ove, 2006. godine, na 16 stranica objavljeno je Rodoslovlje obitelji Milić iz Uskoplja, koje ste uglavnom već mogli vidjeti na rodoslovlje.blog.hr autora Ante Rajića. 2004. godine Milić-Zobunđija je kao autorica potpisala i knjigu Biseri na stazama života u kojoj su sabrane misli raznih autora. No, ovdje mi se čini zanimljivim citirati upravo njene riječi o potonjoj knjizi:
"Pred vama je moj odabir misli za koje sam u trenutku bilježenja bila uvjerena da vrijede za sva vremena. Zapisivala sam misli mnogih autora, radila bilješke samo za svoju dušu. Misli nisu potpisane i ne navodi se izvor, jer u trenutku pisanja bilo mi je važnije što je receno, nego tko je izrekao i gdje je to objavljeno."
Pametnome dosta!




KNJIGA SMIJEHA I ZABORAVA

Dolina je dobila ime po župi, a, brte bome, i obrnuto

Str. 31.: "Skopaljska dolina ime dobiva po staroj Župi Uskoplje, koja se proteže niz Vrbas od Gornjeg do Donjeg Vakufa, koji su se svojedobno nazivali Gornje i Donje Skoplje. Župa Uskoplje dobila je naziv po riječnoj dolini dugoj 27 kilometara i širokoj 2-3 kilometra, nazvana je "usko polje", a kasnije Uskoplje..."

Kada je bila 1993. godina? Pa naravno: 2001.!

Str. 31.: "U tursko vrijeme naselje je izgubilo stoljetni naziv Skopje/Uskoplje, da bi ga napokon vratilo 2001. g".

Govorimo gornjevakufski:

Str. 31.: "... pošto su putem vakufa izgrađeni skoro svi objekti od javnog značaja u pojedinom naselju (džamije, mektebi ili gornjevakufski rečeno: mejtefi, bezistani, konaci, sahat-kule, česme, medrese, mostovi, većim dijelom i dućani)."

Framafest pod misom

Str 119.: "Framafest 2005. održan 29. listopada na uobičajen način: euharistijskim slavljem u crkvi sv. Ante na Bistriku".

Meteorologija: Vrijeme u Uskoplju oko 20. srpnja

Str.127 : "U dane oko sv. Ilije (zaštitnika Bosne) na Vranici danima pucaju gromovi i lije kiša".

Str. 156.: "Stari hotel "Raduša" koji je kasnije pretvoren u Gradsku kavanu. Danas je u zgradi smješten dio Doma zdravlja".

Sve za roštilj, roštilj ni za što!

Str. 159.: "Rudnik drvenog uglja, Gračanica" (potpis uz fotografiju)

Di no sad radi naš Pero, u gvožđari ili Univerzalu?

str.: 160.: 4. Poduzeće "Univerzal", vl. Niko Budimir - Kico

Sve sam go književnik...h

str.217: "Zavičajnih autori pisane riječi: (...) Ante Škegro, (...) Ante Šarić, Milan Bešlić, (...) Janja Milić-Zobunđija i dr.


Post je objavljen 03.01.2007. u 00:10 sati.