Oko Nove godine obično se sumiraju uspjesi s jedne strane, i neuspjesi s druge - pa što prevagne. To je kao i proračun; kućni, lokalni, regionalni, državni; prihodi naspram rashoda. Političari, pak, svrstavaju pozitivne poene na jednu, a negativne na drugu stranu.
Samo se sindikalni čelnici i ogroman sindikalni sustav ne moraju brinuti. U toj populaciji nema potrebe vagati bilo što, jer to je vagnuto davno, davno prije i više se ne mijenja niti očekuje. Baza koja plaća pristojnu članarinu baca novac u vreću koja služi čelnicima za plaću koja je negdje kao i saborskih zastupnika. Mislim da nisu zaslužili nikakvu plaću, ma kolika bila. Ukoliko nisam naivan, samo Krešimir Sever ima kod mene drugačiji tretman, jer svojim autoritetom, elokvencijom, kompetencijom i voljom prati zbivanja posrnule skrbi o radništvu, ali osim te činjenice nije polučio nikakve promjene. Možda u konstelaciji snaga na društvenom poprištu i nije mogao ništa.
U ovom korumpiranom kapitalizmu koji je i po svojoj definiciji (kapital, a ne rad i čovjek) potpuno dehuman sustav, sindikat je radniku nasušan. Netko tog radnika mora zaštititi. Svi ga samo eksploatiraju; poslodavac, trgovac, bankar, političar, Crkva, obitelj, pa čak i sam sindikat. Što to on dobiva od svih tih parazita, kako bi rekao naš vrhunski znanstvenik Miroslav Radman. Ono što radni ipak dobiva je: ugovor o radu na određeno vrijeme i radni dan na neodređeno vrijeme! A s plaćom podmiruje četvrtinu mjesečne košarice. Kako preživljava mjesecima, to nitko ne zna. Vjerojatno ni on sam.
I sada, poslodavac mu ruši ne samo radničko dostojanstvo, već i ljudsko, vlast ga laže od izbora do izbora, policija ga ne čuva jer nema ovlasti, Crkva mu ne da svetkovati i darivati, a nitko se ne želi zauzeti da mu se plati rad. Zašto se bar sindikat ne zauzme za to? To je njegov krucijalni zadatak.
Poslije ove katastrofalne godine po sindikat, sklon sam poželjeti hitnu smjenu generacije čelnih garnitura. Ta svi su oni još iz onoga sustava kada je sindikat imao jedini zadatak organizirati granske sportske igre (svinjske polovice samo su simolika toga razdoblja), jer se za dostojanstvo radnika brinuo Ustav, Zakon o radu i pravobranitelj samoupravljanja. Istinabog, tu se malo pretjeralo, ali i to je bilo bolje, nego što imamo danas, odnosno nemamo. S tom garniturom koja je do 1990. godine organizirala takmičenja u pikadu, kuglanju, belotu i zbližavanju granskih parova ne možemo očekivati obranu dostojanstva toga radnika.
Uporno guram taj termin radnik, jer je djelatnik potpuno pogrešno i udvorničko onima koji su nakon prevrata stvarali novgovor tobože u duhu hrvatskoga jezika. Samo da se podsjetimo; radnik je profesionalac u firmi ili uredu, a djelatnik je honorarac, aktivist, kojemu je djelovanje sporedna stvar. Jeste li primijetili da postoji ugovor o radu za razliku od ugovora o djelu?
Imao sam svojevremeno priliku malo dublje upoznati Vesnu Kanižaj kao sindikalisticu, onu istu koja je (kao i Đapić i Merčep) sramotila instituciju predsjednika države oni 90-ih godina kada se pokušala na izborima kandiditari za predsjednika!? Prema njoj mogu uspoređivati većinu današnjih sindikalista. Ta većina promijenila je odijelo, ali ne i ćud. Sve su to ljudi koji erekcijom smatraju stav "mirno" kada ih pozove premijer na dogovor o povećanju plaće na rok od šest godina, a erotikom susret s Jadrankom Kosor na veleplakatu.
Sretna nam nova 2007. godina u kojoj nastojmo pronaći novi smisao sindikata radnika.
Post je objavljen 31.12.2006. u 07:00 sati.