(Beradi/Mantero & Zuccheri: Julia 5; Van Gogh, 2006.)
Nakon što je završila neopravdano preduga trodijelna uvodna priča (od koje je završni dio, pošteno, bio najzanimljiviji), "Julia" je poskočila u kvaliteti i u četvrtoj i petoj me je epizodi na momente uspjela podsjetiti zašto sam volio Berardija dok je radio Kena Parkera.
Peta epizoda ("Oteti") funkcionira vrlo dobro na nivou zapleta (dvostruka talačka kriza), ljudskosti likova i osnovne pripovjedne zanimljivosti. Čak je i prilično dobro crtana (Laura Zuccheri se odlično nosi s nezahvalnim zahtjevima sličnosti likova filmskim glumcima i daje nam prepoznatljivog Kevina Spaceya, ponekad prepoznatljivog Chaza Palmintierija i, mislim, Williama H. Macya). A vi tu sjedite i čekate da kažem "ali".
Evo ga: ali.
Ali, moj osnovni, osnovni problem s Julijom i dalje postoji. Nemojte me krivo shvatiti, to je zanatski vrlo dobar strip, ne naročito nadahnut ali pošteno odrađen posao, i svaki će ga pasionirani ljubitelj krimića moći i htjeti čitati kad mu padne u ruke ... Ali.
Ali, Julia mi ide na jetra. Ne strip već lik naše protagonistice, kriminologinje, je iritantan, hladan, uobražen, dosadan. Kad Julia upadne u neku nevolju (scenaristička slabost premise jest da Julia, koja nije akcijski junak, mora biti oteta od negativca kako bi ikad bila u opasnosti i to se do sada, mislim, dogodilo u svakoj epizodi), ja se ne bojim da će joj nauditi, ja ŽELIM da joj naude. Ono, što gore. Ono, dajte je koknite već jednom pa da čitamo stripove o nekom zanimljivom.
Sad, može se prigovoriti (ja bih to prvi učinio), da je dobro kad strip izaziva emocionalnu reakciju, ma kakvu. I to je točno. Berardi je od Julie nesumnjivo učinio osobu. No, kako je čitanje stripova ipak i užitak, a kako se u likovima koje ne volimo uživa koliko i u susjedima koje ne volimo, mislim da ostaje samo pitanje trenutka kada ću krhku šmizlu početi izbjegavati.
(mcn)
Post je objavljen 30.12.2006. u 12:25 sati.