na trenutak sam opet pomislila da si tu...
da, baš tu, kraj mene...
ležala sam u mokroj travi dok su kapljice kiše lagano padale po meni.
kroz tanku maglicu mogla sam vidjeti zvjezdano nebo.
pružala sam ruke što sam više mogla....
osjećala sam hladan zrak kako prelazi preko mojih ruku...
pokušavala sam doseći nebo
i pobjeći iz ovog svijeta mašte,
svijeta mogućnosti, sreće i istine...
osjećala sam se tako malo izpod zvjezdanog pokrivača...
osjećala sam toliku nesigurnost ispod tog neba,
osjećala sam se usamljeno u savršenom svijetu...
osjećala sam da nemam ništa a imala sam sve,
pa čak i tebe kojeg sam sanjala kraj sebe...
ipak, uz svu napetost mojih osjećaja bila sam sretna jer si bio tamo,
i ništa više nije bilo važno....
nstao je svaki moj osjećaj koji je stvarao u meni bilo kakvu pomutju i sumlju...
ipak, poželjela sam otići....
i onda kada je postalo previše hladno za mene, ja to nisam mogla napraviti,
nisam te mogla ostaviti u svijetu savršenstva tako samog,
ipak mi je još uvijek bilo stalo....
kada sam se pomirila sa sudbinom,
kada sam shvatila da nema povratka u ovaj stvarni svijet, odlučila sam ostati...
odjednom, zvijezde su nestale, tamni pokrivač je nestao.
bojala sam se....
napokon sam otvorila oči shvativši da je to bio samo san...
svijetlo je prolazilo kroz moj prozor obasjavajući svaki djelić ove prazne prostorije
svijeća je izgorjela,
a film sa mog zida je nestao,
ovog puta-zauvijek...
znaš...
jednostavno, bila sam sretna što nisi tu,
što nisi kraj mene.....
bila sam sretna što sam napokon budna....
Post je objavljen 29.12.2006. u 16:41 sati.