e pa tako...
prošao je Božić...
još jedan...
bilo je lijepo...
ali...
nije mi toliko do toga...
jer čudno mi je sve...
kao da je svijet odjednom stao u svom djelovanju
i polako se otkidaju dijelovi jedan po jedan...
a ja tu ne mogu ništa...
i On odlazi...
polako ali ipak to čini...
i ja to osjećam...
možda i ja to činim...
tako je tužno kada se jedno jutro probudiš i shvatiš da nešto što si volio raditi više od svega,
nešto što voliš više od svega
polako gubi sjaj...
a ti to ne želiš.
i svim se silama trudiš da to nestane
i mučiš se i srce te steže onako kao da se bori da ne prestane kucati...
a vrijeme...
najgori neprijatelj...
samo prolazi...
i ne dopušta ti da to riješiš nego samo ide dalje...
bezdušna, sebična prokleta prolaznost...
tko ju uopće stvori...
ne želim to...
samo želim vratiti prošlost...
da mogu popraviti neke stvari...
neke izbjeći...
a neke samo još jednom
...samo jednom
osjetiti...
samo još jednom...
zašto to ne mogu dobiti?!
zašto se ljudi mijenjaju, zašto nikad ne može na kraju, i od početka i u tijeku
neka stvar ispasti savršeno...
zašto savršeno ne može zauvijek biti savršeno...
možda se moram početi nositi sa realnošću...
oduvijek mi je to bio problem...
a sada kada me dovoljno puta povrijedio svemir
kada sam dovoljno puta osjetila udarac u dušu zbog svoje naivnosti i
vjerovanja u ružičasti svijet...
...e sada je najteže...
sada to treba prihvatiti...
i tako se naučiti živjeti...
ali ja to ne želim
i neću
neka me i dalje tuku, neka mi otkinu sve, neka rade što hoće
ja samo želim nazad svoj ružičasti svijet...
gdje su sve duše dobre i sva zla u kutiji,
gdje nema svađa, nema dosade
gdje savršeno zaista jest savršeno zauvijek
gdje uvijek ima druge prilike
i nade...
ne mora mi nitko reći da to neću dobiti...
ne želim to čuti...
stvarno ne želim...
samo želim nazad...
samo želim osjetiti...
samo još jednom...
moj mali ružičasti svijet...
Post je objavljen 28.12.2006. u 21:16 sati.